Još jedan odličan članak Jurišića, koji tjera na razmišljanje i
postavlja brojna pitanja. Jurišić je samo prenio ono što se priča po
kafićima i po sportskim kuloarima.
Kada se priča o tzv. umjetnim klubovima trebalo bi postaviti neke
kriterije. Npr. razlozi i način osnutka kluba, povijest i sadašnjost
kluba, navijači, financije itd. itd.
Odmah ću reći da sam navijač/simpatizer Hajduka od kada znam za sebe.
Hajduku me je privukla njegova slavna povijest, temperament navijača i
podneblje Dalmacije. Rođen sam u 80-ima i prva sjećanja o Hajduku vode
me u devedeste, kada je klub igrao Ligu prvaka. U tim godinama je i
zametak današnje Hajdukove kalvarije, i kriminalnog isisavanja novca iz
kluba.
U 90-ima (a i kasnije) je politika tj. HDZ, upravljala sa naša dva
najveća kluba - Hajdukom i Dinamom. Svima je poznata Tuđmanova
privrženost plavoj boji. Iz tih godina razvila se moja odioznost (ne
mržnja, jer je ta riječ preteška i jer me nisu odgajali da mrzim ikoga)
prema Dinamu, koja se sa godinama sve više pojačavala. Najprije su 90-ih
sve firme koje su htjele poslovati sa državom morale dio sredstava
donirati tadašnjoj Croatiji, a kada ni to nije bilo dosta za osvajanje
trofeja u akciju su se uključile i tajne službe. Croatija postaje
takoreći režimski klub. Kasnije se borbom BBB klubu vraća ime, ali
metode rada se ne mijenjaju.
Dinamo i danas veliki dio svoga proračuna dobiva iz gradskih dotacija i
time postaje nelojalna konkurencija. Zagreb je zbog svoga
centralističkog statusa najbogatiji grad u državi. Porezi su nepravedno
raspodijeljeni tako da je jedino Zagreb u mogućnosti iz proračuna
financirati svoje klubove, čime su oni u startu privilegirani.
Sve ovo pišem kako bi rekao da je Dinamo je za mene primjer umjetnog kluba.
Kad nas je puno umjetnih klubova koji nisu uspješni zbog privatnih
vlasnika ili svoga poslovanja već isključivo radi politike i svojih
lokalnih šerifa. Kao npr. KK Zagreb (Karamarko) ili NK Karlovac
(Vukelić) itd. itd.
[uredio signum_temporis - 22. svibnja 2012. u 23:14]