Pacak, budući si pitao, probat ću ti odgovoriti - zašto je teško dići palac gore? Pa, imao je Bilić palac gore više nego visoko dignut, sve dok ga slava nije opila, pa je pomislio da je bogomdan stručnjak i taktičar bez premca. Nakon toga mu je dio javnosti palac okrenuo - dole. Napravio je izvrsne stvari (logične, ali ipak s jajima) davši prigodu mladima, tu najprije mislim na Ćorluku i Eduarda, jer Modrić je igrao i kod Cice, te postavivši sustav u 4-4-2 koji je odmah profunkcionirao. No, ne treba zaboraviti da je Biliću Fortuna često bila najjači saveznik, i da su kao na tekućoj traci otpadali igrači kojih bi se, s obzirom na određene zasluge, sam teško riješio. Prvo Balaban, potom Rapaić koji je nakon sjajnog starta naglo pao, pa Sablić koji je bio prva opcija na desnom boku, a ne Ćorluka koji je to zaigrao silom prilika (i zacementirao si mjesto), Šimić, itd. Tu je dobio sve - koheziju u momčadi, kvalitetu, bezrezervnu podršku javnosti, i na koncu - njegovo veličanstvo rezultat. Svi smo bili opijeni pobjedama nad Englezima, srca su nam bila puna, vidjeli smo se kao prvaci Europe - a to smo možda trebali i biti.
Prvi znak prenapuhanosti balona od sapunice bila je nizozemska šamarčina, kad su nas razvalili u Splitu i sakrili nam loptu, ali preko toga se prešlo, iako je baš tu izbornik počeo s alibijima. U Austriji smo imali katastrofalan meč protiv domaćina, ali lako smo to zaboravili i pripisali nervozi, iako su tu krenule izbornikove brljancije - uvođenje nespremnih Petrića i pogotovo Budana, skoro su nas koštale 3 boda. Tu se opet javlja izbornikov saveznik Sreća, i zbog spleta okolnosti izazvanog ozljedama i niskom spremom napadača, Bilić vuče najbolji potez svoje kratke trenerske karijere i prebacuje Kranjčara na povučenu špicu, gdje ovaj donosi kvalitetu više i u našoj najboljoj tekmi (uz Izrael u Izrealu, 3:4 i Englesku na Wembleyu) posljednjih 13 godina, pobjeđujemo odlične Nijemce, potpuno ih nadigravši. Poljska je odrađena, a o Turcima se nema puno šta dodati - iako mi se nije svidjela pretjerana ziheraška igra, tu je ipak gospođa Fortuna trajno napustila izbornika...
A poslije toga, sve gore od goreg. Izbornik se više bavi medijima nego taktikom. Pa je malo ljevičar, pa je malo desničar, pa je malo buntovnik, pa se malo druži sa prolupalim Sudcem, pa kupuje zemljište ilegalno, pa podržava srcedrapateljne press konferencije u kojima plače zbog svojih mizernih prihoda... Mislim, mi jesmo licemjeran narod, ali ove šupljine odlično skužimo... No sve bi to olako prošlo, da rezultat nije počeo trpiti, a samopouzdanje napuštati Bilića..
Poraz od Engleza u Zagrebu čak niti ne smatram nečim groznim (crveni karton, šta ćeš), koliko njegovu slijepoću. Capello je još u Austriji izjavio da je Hrvatska najtanje na lijevom boku, ali Bilića to ništa nije diralo, i lažno uljuljkan u samozadovoljstvu, nepotrebno je napao u Zagrebu. Ali, tek nakon toga je potpuno izgubio kompas. Ok, oprostila su braća Kovač, ne treba govoriti koliko nam je Niko bio bitan, ali onakvo ziheraštvo protiv Ukrajine u obje tekme je neoprostivo. I tu do izaražaja dolazi njegova pogubljenost. Engleze napada, protiv Ukrajinaca se brani, igra s jednim napadačem, forsiranje nekih igrača koji nikako nisu zaslužili mjesto (Jurić, Mandžukić, Rukavina, Jelavić), pogodovanje menažderima (Mamić, Ugarković), očajni Knežević, pljuvanje po samom sebi pozivom Križancu, anarhija u reprezentaciji, izmišljanje mjesta Pokrivaču u tragičnoj engleskoj prestavi... To su razlozi zašto je palac učnio 180-stupnjevsku rotaciju!
Iako, treba biti konzistentan do kraja, pa priznati da je u tim kvalfikacijama stvarno imao seriju pehova s ozljedama, ali kao što reče poslovica - sreća prati hrabre, a Bilića je hrabrost napustila u četvrtfinalu EP.
Na koncu, ima priliku opet pridobiti javnost. Ako opet počnemo igrati lijepo, i pritom pobjeđivati, sve će se zaboraviti i palac će opet biti gore...