znam,najbolji prijatelj gostoval je kod mene na moru...plakao je on,plakal sam ja,nakon meča otišel sam u kapelicu povrh moje uvale,klečao,ni sam ne znam koliko i zahvaljivao dragom Bogu

I ja sam tada, prvi i posljednji put, plakao od sreće zbog jednog Dalmatinca! :) Šalu na stranu, neponovljiv osjećaj, trnci me prođu kada se sjetim. Ne samo ovog meča, nego i trodnevnog polufinala, i pobjede protiv bahatog Roddicka... baš Ivanišević bi rekao: ludilo brale! :) A gledam ovaj popis 10 događaja u proteklih 10 godina. Nemam šta prigovoriti, izbor je odičan. Ali koliko smo moćna sportska nacija govori to da mi je u hipu na pamet palo još 20 događaja samo u zadnjih 10 godina kojih bi se rado prisjetio... proud to be Croat :)

tada sam živio u USA, i u 5 ujutro me je probudio stari, telefonskim pozivom, da je Goran osvojio Wimbledon... ovo je valjda jedini put da nisam bio ljut što me bude ovako rano...

taj dan nikad neću zaboravit. hrvatska je stala i svi su bili kao jedan. ljudi su se spontano okupljali jer nisu imali živaca gledat sami. teniska bajka koja nijednog hrvata u tom trenutku nije ostavila ravnodušnim.

jesi zivio na havajima?


sjecam se da sam nazvao bolestan na posao. Rjetko kad sam bio na takvim iglama kao ta tri sata. koji nevjerovatan mec. Atmosfera koja je bila na tom finalu nije se ponovila mnogo puta u zadnjih 9 godina u svjetskim arenama.

kada se vec ovako prisjecate, bilo bi jako lijepo i simbolicno da onda i objavite tadasnji originalni clanak u takvim slucajevima ;)

tako, ajde objavite sve orginalne članke/tekstove, svih onih 10 "najboljih" spomenuti na početku ovo teksta.

svakih 10-ak minuta sam izlazio van,jednostavno nisam mogao gledat... neponovljivi zec!!