Članak, kao i nažalost svi članci o nogometu u svim medijima u svim državama, prožet je subjektivnim doživjajem autora članka, u ovom slučaju radi se o doživljaju ljepote.
Ono što je autoru lijepo, može biti lijepo i velikom broju ostalih ljudi, može biti lijepo i npr. 60 % čovječanstva, može čak biti lijepo i npr. 95 % čovječanstva, ali to i dalje ostaje subjektivni osjećaj tog određenog postotka ljudi.
Ta pretpostavka, naglašavam, ne znači da je to (u ovom slučaju radi se o stilu igranja nogometa, nebitno kojem) lijepo svima.
Ako je lijepo većini, čak i ogromnoj većini, to ne znači da ta većina ima pravo nametati svoj subjektivni doživljaj manjini koja ima pravo lijepim doživljavati potpuno drugačiji stil igranja nogometa.
Nažalost, nogometni svijet nije baš neki bastion tolerancije i uvažavanja različitih te poštivanja manjinskog mišljenja, tako da nitko od sportskih i medijskih djelatnika ne osjeća potrebu da ukaže na ovo konstantno podilaženje većini i nametanje subjektivnih doživljaja i mišljenja većine gledatelja kao jedinih ispravnih.
Na kraju ću naglasiti da je način postavljanja nogometne igre, bio on ofanzivan, defanzivan, okomit, s velikim posjedom lopte, s preskakanjem sredine ili bilo koji drugi, potpuno legitiman i u skladu s pravilima igre.
Ljepota je, kaže se, u očima promatrača, i zato ljepota i atraktivnost nekog nogometa ne bi trebali biti predmeti rasprave.
Forsiranje u prikazivanju nekog nogometa lijepim i prihvatljivim, a drugog (npr. defenzivnog) ružnim i neprihvatljivim dovodi do diskriminacije i vrijeđanja onih ljudi koji i u ovom drugom nogometu vide puno toga lijepog.
P.S. Samo da ispravim ovaj dio članaka Malo povijesti, finale između Manchestera i Barcelone 1991. godine nije igrano u Kupu UEFA kako to autor navodi, nego u Kupu kupova.