I kad sam već tu moram komentirati i još neke napisane nebuloze. Argentina nije pokazala ništa na turniru? Argentina je odigrala na maksimumu mogućnosti s ovakvom ekipom. Način na koji su igrali od osmine finala pa nadalje je umjetnost obrane, slična Talijanima 2006., samo su Talijani imali Nestu i Canavarra koji su ipak mogli držati koncentraciju svih 120 minuta, za razliku od Martina Demichelisa koji je čitavu knockout fazu igrao nestvarno dobro, ali onda lošim pozicioniranjem u 113. minuti finala koštao Argentinu finala. Mnogi će reći da je utakmica bila dosadna. Meni je osobno bila fantastična, s toliko taktičkih finesa, tempa i gladijatorske borbe. Kao prvo neshvatljivo mi je vađenje Lavezzija na poluvremenu koji je bio najbolji Argentinac u prvom dijelu, a pogotovo uvođenje Aguera koji je očito totalno van forme i da se pucaju penali, kladio bih se da će baš on promašiti. Palacio još gori. Svima ostalima skidam kapu, bio je užitak gledati i Mascherana, i Garaya i Bigliu i sve ostale kako ginu za svaku loptu.Još se jednom pokazalo da Argentina koliko god na papiru imala ''svjetskih klasa'' u napadu, ipak ima samo jednu klasu, a to je bio umorni Messi koji jednostavno nije mogao protiv bloka od 3-4 Nijemca kad god primi loptu. Isto mu se događalo i protiv Švicarske, i Belgije i Nizozemske što su sve odreda, ako ste primijetili, brutalno fizičke spremne i agresivne ekipe. Kod Nijemaca me posebno impresionirao Schweini koji je bio vođa 120 minuta. Ali najviše me impresionirao Joakim koji je za razliku od našeg Kovača pokazao da nije tvrdoglav i da zna uvažiti kritiku čitave nacije koji su ga upozoravali da Lahm više treba na boku. Rezultat je svjetski naslov. Zaslužen.
[uredio Thiago Alcantara - 14. srpnja 2014. u 01:01]