I moram spomenuti jedan poseban trenutak na kraju utakmice, kada su mi kao navijaču Spursa zamalo krenule suze. Prvo su igrači Dallasa predvođeni Dirkom krenuli čestitati Spursima. U međuvremenu je Cuban grlio i tješio jednog svog igrača. A onda je krenuo Pop...Prvo je zagrlio Carlislea i uputio mu nekoliko rečenica, onda Dirka, pa Vincea, pa Calderona, pa Blaira koji je čak imao nesportsku na Parkeru i onda su debili sa sportkluba prebacili na reklame. I onda to usporedim s nogometnim pozdravima kada pobjednički trener može biti sretan ako mu poraženi pruži ruku, a ne ode prvo u svlačionicu. A ovdje govorimo ljutim teksaškim rivalima kojima je ovo 6. susret u playoffu u 14 godina. Iako me u NBA-ju puno stvari živcira, od retardirane publike koja zna jedino vikati ''defense'' , a ne zna ni jednu navijačku pjesmicu od makar 3 stiha itd..., ovakav izraz ljudskosti, poštovanja i ''sportsmanshipa'' kako god mi to preveli, me zaista dirnuo...Također, ne znam koliko je ljudi vidilo širu sliku kad je Pop izvadio Duncana i Parkera par minuta prije kraja. Publika se diže na standing ovation, ova dvojica prolaze kraj Popa, a on ih nije ni pogledao. U toj je gesti sažeto 15-ak godina odnosa otac-sin gdje sinovi znaju da su strogog oca učinili ponosnim i nije im potrebno ni tapšanje po leđima ni kontakt očima ni riječi hvale. Kakvi uzori!
[uredio Thiago Alcantara - 05. svibnja 2014. u 12:59]