Lijep pozdrav svima!

Kao prvo, zahvaljujem vam što konačno mogu uživati u činjenici da se i na forumima može civilizirano razmjenjivati mišljenja uz poštivanje sugovornika. Splet toga i činjenice da je tema više nego interesantna (unatoč tome što ne simpatiziram Hajduk (ali ni Dinamo) a ni ne cijenim ga puno (slučajevi Baka Slišković, Almir Turković i puno drugih) iz razloga što se bavi omladinskim pogonima klubova (a i sam sam trener u najsitnijoj ribi prehrambenog lanca Hr nogometa (amaterski klub bez seniora, ekipa U8).

Najveći problem odrastanja djece u nogometaše je upravo u tranziciji juniora u seniore, gdje fali jedan međukorak (npr. talijanska primavera liga, ili B, pa čak i C momčadi prvoligaša), gdje bi mladi nogometaši mogli stasati i premostiti razlike između želja i mogućnosti. Dinamo je to riješio odličnim projektom Lokomotiva, koji je na žalost postao neetični postupak radi ulaska u prvu ligu. 

Pa da krenemo sa razmjenom argumenata. Cijenim tvoj stav, u nekim slučajevima donekle ima istine u tome, ali da ti dam protuprimjer. U mojoj kategoriji (djeca 6-8 godina starosti) je prosjek visine moje ekipe 132 cm, težine 27 kg. Ekstrem je dečko visine 144, težine 39. Da sam trener koji traži rezultat, tražio bi da igra na snagu jer mu u duelu nitko ne može oduzeti loptu (doslovce se odbijaju od njega). Umjesto toga, ja ga tjeram da nauči misliti, razvije nogometnu inteligenciju, vježba kontrolu lopte slabijom nogom, digne glavu dok vodi loptu (obzirom da je fizički nadmoćan, preferira uzeti loptu kod golmana, zabije glavu u pod i samo trči ko muha bez glave iako npr. suigrač čeka loptu sam kod protivničkog golmana (kod malih nema zaleđa) i ostale elemetnarne vještine nogometne tehnike. 

U isto vrijeme ga njegov rođeni otac motivira da još više dribla, puca (može s 20ak metara snažno udariti loptu koja ako ide pod rašlje golman ne može uloviti jer su golmani još uvijek preniski da bi mogli rukama do grede) i koristi snagu koju ima. Njegov otac misli o sadašnjem trenutku, a ja ga pripremam na period kada će i drugi odrasti pa više neće biti fizički dominantan. Problem je što ako ne svlada elementarnu tehniku sada, neće ni kasnije (moguće je, ali puno teže, pogotovo ako krivo nauči pa se bude moralo kasnije ispravljati). 

Kada to radi njegov otac, to još mogu shvatiti, iako u osobnom razgovoru mu u osobnom razgovoru skrećem pozornost na činjenice, da zna zašto tražim što tražim od njega. Puno veći problem je kada se selekcija u ekipama radi po načelu visine (zato je otpisan npr. Modrić), gdje stručno educirano osoblje zanemaruje elementarna pravila struke i radi selekciju po trenutnoj moći, ne gledajući širu sliku. Da je to činjenica sam se uvjerio i sam jer više trenera koji gledaju moju ekipu tražeći prinove zamijete "visokog", nego pravi nogometni dragulj, dijete od 6 godina koje unatoč činjenici da je 2 godine mlađe od većine igrača na terenu, fizički apsolutno interiorno se jednostavno nameće svojom vještinom baratanja lopte, nogometnom inteligencijom i sposobnošću da jednako kvalitetno šuta s obje noge. Naravno da ne može oduzeti "divu" loptu, ali jednako tako se obrani od njegovog nasrtanja na loptu lažnim kretanjima (fintama) i napravi ga smiješnim. 

Iz navedenih razloga, moja ekipa rezultatski ne stoji visoko na tablici koliko bi mogla. Jesam li ja zato lošiji trener?

Što bi trebalo biti analiza za sebe, ali pretpostavljam da je takva umjetna situacija nastala iz potrebe medija za senzacionalizmom i umjetnom duelizmu Dinama i Hajduka. Dok je mali pritisak čak i poželjan (a dovoljno ga djeca dobiju prvenstveno samo-nametanjem očekivanja, zatim iz bliže okoline (obitelji) i samog trenera (koji nažalost ponekad i sami pokleknu pred emocijama)), veliki pritisak, do kojeg nužno mora doći pri toj količini emocija velikog broja ljudi, definitivno nije potreban i kontra-produktivan je. Ne zaboravite da u uzrastima kadeta (U16) i juniora (U18), igraju djeca, odnosno nezreli mladi ljudi koju su tada u procesu preobrazbe i hormonskih poremećaja (pubertet), čija su obilježja nesigurnost u vlastite sposobnosti, nerealna očekivanja i ostali simptomi da ih sad ne nabrajam. 

Naravno da uvijek postoje Luke Modrići i Nike Kranjčari koji su psihički dovoljno jaki da se odupru svim vanjskim utjecajima, te pronađu unutarnji duševni mir iz kojeg proizlazi mogućnost konstantnog pružavanja igara visokih nogometnih standarda. Problem je u djeci koja su imala jednak nogometni potencijal ali nisu imali a) mogućnost pravilnog nogometnog razvoja b) mogućnost psihičkog sazrijevanja. 

Iz tvog kuta, to je možda i bilo pozitivno, ali s nogometnog aspekta nije. Protupitanje, kada si gledao utakmicu na televiziji Real Madrid U16 - Barcelona U16 ?

Još jedna od lijepih floskula hrvatskog nogometa. Što je pobjednički mentalitet?

Je li to kad selekcijom prikupiš 15 najbolje djece na jednu hrpu pa im daš da se igraju s nedoraslim protivnikom i na taj način pumpaju svoj ego? Pobjede i porazi su dio nogometa i pravilna nogometna obuka bi trebala uključivati susretanje i s pobjedama i s porazima (što je i osmišljeno formiranjem druge ekipe unutar istog uzrasta gdje se mlađe godište natječe u nižoj ligi te uglavnom sezonu završava u donjoj polovici tablice) a ne umjetno pumpanje rezultata. 

Mnogim prvotimcima prvenstveno nedostaje elementarna odgovornost prema poslu iz koje proizlazi nedostatak disclipline, samokritičnosti, motivacije, dosljednosti i ostalih mentalnih kategorija. To ja onda ne bi nazvao nedostatak pobjedničkog mentaliteta već nedostatak karaktera. Zašto se u Hrvatskoj pri evaluaciji nogometaša gleda isključivo jedan aspekt nogometa (nogometna vještina) a zanemaruje ostale (npr. mentalna snaga)? Tako dođemo u situaciju da Anas Sharbini (kojeg osobno poznajem od 14. godine) može odigrati veličanstvenu utakmicu, ali nema kontunuitet igara, odnosno da bi on kvalitetno odigrao se moraju posložiti sve planete u svemiru? Zašto se Hajduk uopće doveo u situaciju da kupi takvog igrača (ovo je njegova boljka još od 14. godine, da ne bi bilo zabune). Kupilo ga se s nadom da će ga "proći" njegove "mušice". 

Da odgovorim na još jedno pitanje iz čini mi se prethodnog posta. Da bi se rezultati rada u omladinskom pogonu vidjeli je potrebno minimalno 5 godina! Ovo odgovorno tvrdim i iza ovoga stojim. Činjenica je da se mogu neke stvar poklopiti i ranije, pogotovo ako je kvalitetna generacija djece i slično, ali u slučaju da se kreće od 0 ili da apsolutno ništa nije valjalo u prethodnom radu, nakon 5 godina rada se mogu vidjeti rezultati (u vide količine djece koji imaju određenu kvalitetu nogometne izvedbe, a ne rezultati na tablici). 

Lijep pozdrav