A evo nekim neupućenim koji se diče sa najvećom pobjedom u povjesti, sjećam se da je jedan dotični se s time ponosno hvalio:

A svašta se na tom katalonskom vikalo na Les Cortsu, starom Barcinom stadionu na kojemu se zviždalo i španjolskoj himni. Ima o tome zgodna priča iz 1943., o onoj mitskoj pobjedi Reala nad Barcelonom od 11:1 u drugoj utakmici polufinala Kupa - Generalissimusa - nešto kao Kup maršala Tita u Jugoslaviji - kojom se navijači kraljevskog kluba i danas diče (imaju obraza) kao najvećom u povijesti, podsjećajući na nju prije svakog El Classica.

Prava je, međutim, istina da je pred početak te utakmice - nakon 3:0 za Barcelonu u prvoj, kad su madridska štampa i javnost bili šokirani ponašanjem navijača Barce i, zamislite, otvorenim navijanjem protiv Reala - šef Francove fašističke tajne policije s pištoljem ušao u svlačionicu Barcelone, podsjetivši Katalonce da "nogomet igraju samo zahvaljujući milosti režima, koji im je oprostio manjak patriotizma". Niti sat vremena kasnije, na poluvremenu je bilo već 8:0 za Real.

Pa ipak, čini se da - za razliku od jednog drugog generala nešto kasnije - Francisca Franca nogomet nije pretjerano zanimao. Svakako, srcu mu je bliži bio Atlético Madrid kao vojni klub, madridski Partizan. Više nego što je volio Real i nogomet uopće, Franco je zapravo mrzio Barcelonu, kao utočište katalonskih autonomaša i separatista, ali i ljevičara, antifašista, "anarhista", sindikalista i ostalih "smutljivaca i jalnuških diletanata".

Ovo je namjenjeno gospodi koja se diči povješću "KRALJEVSKOG" , a ja bih rekao diktatorskog kluba.
Toliko o tome kako je Real bio najbolji klub u 20. stoljeću.