Reakcije mnogih uglednih novinara i većeg dijela javnosti neodoljivo podsjećaju na 90-te, kada su bronce košarkaške reprezentacije doživljavane kao šaka u glavu; e sad, ostaje nam se nadati da rukometaši neće uletjeti u skoro-pa-dvadesetgodišnje razdoblje kada će četvrtfinale eura slaviti kao uspjeh, a na SP I OI se neće niti plasirati. činjenica jest da je rukomet sport u velikoj ekspanziji, da na svakom velikom natjecanju postoji bar 10 repki koje pucaju, više ili manje opravdano, na medalju.Činjenica također jest da se između svih tih repki, sa šest velikih zlata u zadnjih 7-8 godina izdigla Francuska, i to svakako nije slučajno, kao što nije slučajno ni to da Hrvatska od 2004. nije uzela nijedno zlato; i kad se sad pljuca po Goluži treba uzeti u obzir da su i (mlađi) Ivano, Pero, Dempa, Davor, car Džole gubili  razna finala, tzv. povijesne utakmice koje rukometaši jednom ili čak dvaput godišnje igraju (2005. razbijeni od Španjolaca u Tunisu, 2007. 1/4 bez prave šanse protiv Francuske u Njemačkoj, 2008. uvjerljivo od Danaca u Norveškoj, čak i u Zagrebu od istih Francuza 2009., kao i 2010. u Austriji). Jer Balić igrao svaku od tih tekmi, u puno većoj minutaži nego danas?
Da ne ispadne da sad grintam protiv Ivana, najboljeg i jednog od najdražih mi sportaša svih vremena, koji daje momčadi onaj touch kakav samo istinski bogovi lopte mogu dati, kako bi rekli "draže mi gledati Ivana kako gubi nego neke sirovine kako dobijaju".
Pustimo Ketu na miru, bio je 5. u Švedskoj gdje su golmani imali 3 obrane po tekmi, uzeo je broncu u Srbiji na EP, na natjecanju koje je pod ingerencijom onog pizdunskog i lopovskog EHF-a (ne IHF-a, koji drži SP i OI), sada je uz 7-1 score i plus milijun gol razliku opet uzeo medalju, pritom promovirajući jednu potpuno novu Hrvatsku, atraktivnu, nikad bržu, onako baš modernu; i makar s trenerskom ulogom nema nikakve veze, nikada neću zaboraviti kada je ušao protiv Španjolske u polufinala SP u Portugala i praktički sam s 8-9 golova preokrenuo -6 i tako omogućio borbu za zlato)
i dajte ljudi Kopljaru popust, ako mu popust uopće treba dati, gledate samo njegov gol učinak (zaboravljajući pritom tekme u Zagrebu i repki koje je dečko napadački odigrao sjajno, recimo Barcelona, Francuska i Španjolska na EP), a zanemarujete sve ostalo: kraj njega su se krila naskakala (i Čupić i Zlaja kad je igrao), u obrani 6-0 igra drugog desno, što po defaultu znači da čuva protivničke lijeve vanjske, a takvi su u pravilu naj igrači svoje momčadi (Hansen, Karabatić, Raul Entrrerios...), i sad, ako ćete ga mijenjati obrana-napad po dijagonali (u poluvremenu u kojom je na udaljenijoj strani od klupe), ode polukontra i brza igra u pm...
Svaka medalja na velikom natjecanju je uspjeh, medalja na olimpijadi je strava, pa recimo  u Londonu nije bila naj rukometna zemlja Njemačka, olimpijski finalist Švedska ne ide u siječnju na SP jer je ispala od Crne Gore, 5,6. i 7. s ovogodišnjeg Eura nisu ni bili u Londonu, Danci koji su uzeli više zlata u istom razdoblju od nas nisu ni ušli o polufinale, a mi se tu nešto funjimo na broncu...
btw, uz sav respekt i obožavanje naših igrača, koji su jel, najbolji na svijetu, na zadnjem final fouru EL u Koelnu igrali su samo Dempa i Ninčević, godinu prije bili su Čupić i dečki iz Hamburga, prije 3 godine nitko, i nijedan od njih nije čak nastupio u finalu. Nagradno pitanje - koji je posljednji naš igrač koji je uzeo LP?