-  upravo izrečena jedna od najvećih zabluda glede nogometa.

 I svi oni koji nisu igrali nikakav kolektivni sport ne mogu shvatiti koliko je u nogometu potrebno odricanja, upornosti i sreće da bi uspio... Baš zbog toga jer je najpopularniji i jer ga igra\trenira gotovo svaki drugi klinac. To pogotovo vrijedi za one koji su dobri i koji se ističu više od drugih. Njima je najteže. Znam jer poznajem neke odlične nogometaše(a i sam sam bio i nije bilo tako lijepo i bajno kako se čini) a neki su mi i prijatelji. To je ubiti ono najgore, kud god bi kao ekipa išli, uvijek su ostajali doma, svjesni da bi im i minimum napora(cjelonoćnog izlaska) mogao naškoditi, alkohol popiju, ali stvarno umjereno jer veće količine te bacaju unazad nekoliko tjedana treniniranja. Uz to moraš pazit na ponašanje, jer, na kraju krajeva oni su nekome uzori. Pa svi ti pritisci. Čovjeku je teško ostati normalan... A da ne govorimo o prehrani koja se već od kadeta počinje regulirati da bi se omogućili "normalni" razvoji talentiranih nogometaša. Tu je stvarno puno toga što bi se dalo nabrojati. I budimo realni, u svakom sportu ima iznimaka, pa tako i u nogometu u kojem ih čak ima i "više"(tih istih iznimaka) al samo zato jer je puno popularniji, ima više igrača i takve stvari su normalne. Na kraju krajeva, očekivanja i rezultati koji se danas traže su ogromni pa je normalno da tu i tamo netko pukne, jer se jednostavno ne može nositi s tim. Psihički, kada uspiješ u nogometu, moraš biti brutalno jak, jer i najmanja sitnica te može uništiti, izbaciti iz takta ili ti staviti veliku mrlju na karijeru. 

Daleko smo od vremena kad se nogomet igrao za publiku, kad su se srca, duše i litre krvi ostavljale na terenu makar vodio 5:0 ili gubio isto toliko. Danas svatko gleda kako osigurati sebe, svoje obitelji i jednostavno uživati kasnije. To me i ne čudi jer uvjeti u hrvatskom nogometu su stvarno užasni. Igrači imaju bogate ugovore, priča se da su preplaćeni(što u stvari i jesu kad se spomenu cifre), da su razmaženi i slično, ali ima li koga tko se zapitao da li ubiti ti igrači i dobiju SVOJE novce? 

Znam da cifre zvuče užasno jednom običnom čovjeku, da sve izgleda kao da se nogomet sprda sa običnim pukom, a bome sam svjestan i znam da to sve kad se zbroji ispada i izgleda(nama običnim smrtnicima) kao bogohuljenje. 

Ali, znate li što još znam? Znam i siguran sam da ti igrači ostavljaju srce na terenu svaki put kad izađu pred prazne tribine, uvjeren sam da uvijek daju sve od sebe i da daju onoliko kako se klubovi i ponašaju prema njima. Pa s toga i ne čudi da na kraju razmišljamo onako, tipično BALKANSKI: "beru pare, a boli ih k**** za navijače i gledatelje pred ekranima".

Vjerujte mi kada kažem da svakog igrača, trenera i skupljača lopti u hnl-u(sad govorim za hnl, ali tako je i u svijetu, samo što je "svijet" ljepše mjesto) bole i srce i duša kad istrče pred prazne tribine, na one pašnjake hrvatskih stadiona, na ona rugla i ruševine tih istih stadiona, stadiona koji nemaju uvjete za našu drugu ligu a kamoli za europu za kojom svi žude, stadiona gdje se igrači mole da budu zamijenjeni ili izađu ranije da bi se uspjeli otuširati u toploj vodi dok je još ima...

 

I recimo, usprkos lošim uvjetima, lošim odnosima u savezu i općenito u hrvatskom nogometu i uz pretpostavku da sve ovo loše navedeno funkcionira dobro(rekoh dobro jer da je bolje ne bi imalo smisla ovo što ću dalje napisati), dolazimo do onog što najviše boli jednog "prosječnog" nogometaša...

Ajmo reć da je prosječni ugovor igrača 20 000 kn mjesečno(onako, neki prosjek, ne računajuči dinamo i hajduk). Jako lijepa svota, zar ne?

No je li se itko od vas ikada zapitao kada su ti igrači vidjeli svoj novac na računu? I to cijelu uplatu, a ne na rate kako se to radi po nekim klubovima. Igrači su robovi vlasnika klubova, a klubovi su - apsolutno se slažem sa izrazom - PRIVATNE PRĆIJE. 

Jer, recite mi, biti prisiljen potpisati papir na kojem piše da ti klub ništa ne duguje samo radi dobivanja licence za igru u 1.hnl ne da krši sva ljudska prava, nego ponižava igrače, a ujedno i vlasnike takvih klubova. 

Recite mi, biste li danas, dok se borite za mrvice kruha pokušavajući prehraniti svoje obitelji, radili na mjestima na kojima bi vam bili ponuđeni ovakvi uvjeti kao u našim klubovima?

Ili da preformuliram pitanje, biste li prihvatili takav posao znajući da od nejga nema koristi?

Biste li potisali papir svog poslodavca da vam ništa ne duguje samo zato da bi zadržali svoj posao makar znate da i dalje neće biti kruha za vašu obitelj?

Dragi moji čitatelji, uvjeren sam da ne bi. I zbog toga ne čudi da svi naši dragulji, naši talenti i sve naše dobro što imamo bježi van iz ove rupe zvane Hrvatska i to u potrazi za nečim boljim, bježe(bi se reklo) trbuhom za kruhom... 

I ne smijemo i ne trebamo im zamjerati jer nisu niti bahati, niti glupi, niti se ponašaju kao da je svijet njihov, oni žele samo najbolje za sebe i svoje bližnje, kao što uostalom i svatko od nas želi, jesam li u pravu?