Mladi nogometaši širom svijeta funkcioniraju kao bijelo roblje, roditelji ih prodaju i od njih se bogate. Naravno, zaradu većim dijelom odnesu posrednici, ali to samo još jednom potvrđuje da to nije sport. Dovoljno je pogledati trening mladih atletičara, gimnastičara ili vaterpolista, pa onda otići na trening nogometaša i sve ti odmah postane jasno - psovke, agresija, nepoštivanje mladih osoba, nadmetanje roditelja, ulizivanje trenerima (da ne spominjem potkupljivanje).

Sport je za sportaša, a pored njega/nje najvažniji je trener, a ne investitor. Nogometaše prže preparatima, loše programiranim treninzima i katastrofalnim vođenjem zato što su potrošna roba. Nisu važni, ni svojim roditeljima, ni publici. Oni su tek potrošni gladijatori za zabavu zadriglih pivopija. To nije sport. Onih 0,0001 promila koji se popnu do svjetskog vrha nisu nogomet. Nogomet su stotine tisuća onih u koje se ulagalo, pa su kao propale investicije zapeli po bircevima, u kriminalu, kao pijani izbacivači, neobrazovana radna snaga i obiteljske siledžije "koje nisu imale sreće". A, sve zbog toga što nisu odgajani kao sportaši već samo usmjeravani na visoku dobit. Sport je kad se boriš protiv sebe i pobjeđuješ. Onda si pobjednik i ako nisi postao profesionalni sportaš. Nogomet su i silni milijuni kuna koje lokalne samouprave daju mračnim nemuštim likovima umjesto da ulažu u rekreaciju i zdrav razvoj djece. Nemojte mi pričat o "zarađenim" novcima, jer mi se od toga bljuje. Koliko su "zarađeni" vidi se na praznim tribinama.

Naravno, i ja volim dobar nogomet, uvijek ga rado igram, a nekad i rado gledam. Ali, to mi je kao gumeni bomboni: obožavam kolače, ali ne i umjetno obojani šećer prepun kancerogenih tvari.