Zadru neće biti lako zadržati svog jedinog Amerikanca. Već sada ga zovu rivali iz ABA lige.
– I sada on ima dosta ponuda, no nadam se da ćemo ga zadržati barem do kraja sezone. Bilo bi tužno da ga izgubimo usred sezone.
Bi li ga se isplatilo vezati hrvatskom putovnicom, tek mu je 26 godina?
– Ja sam protiv naturaliziranih igrača u reprezentaciji. Mi sami moramo stvoriti svog razigravača.
Ali to ne uspijevamo već desetljećima.
– Na toj poziciji nismo imali planetarnog igrača još od Giuseppea Giergije. To je jedan dublji problem oko kojeg bi se struka trebala češće okupljati i razgovarati. Među juniorima i u kadetima vidim momke koji imaju tu sposobnost, no neću sada spominjati imena. Treba im dati pravo na pogrešku.
Nazor bi ovo ljeto trebao voditi selekciju U-19 na SP-u, naraštaj s kojim je lani osvojio europsku broncu. Što bi prihvatio da mu budući seniorski izbornik ponudi posao pomoćnika?
– Mislim da bih se odlučio da samostalno vodim selekciju. Već dugo sam prvi trener i, kada to jednom postaneš, teško se vratiti u nižu ulogu.
Ante je trofejni trener, u posljednje četiri godine s prvenstava mlađih uzrasta donio je četiri medalje, a među njima i europsko kadetsko zlato 2011. Koja je njemu kolajna najdraža?
– Trenerski gledano, najdraže mi je europsko juniorsko srebro iz 2013. jer smo ga osvojili bez Hezonje, Bošnjak nam je došao pred kraj priprema, a na koncu su i on i Marinelli bili u petorci prvenstva.
U ljeto 2009. bio je pomoćnik Borisu Kurtoviću na SP-u mladih vrsta na kojem je Hrvatska bila treća. Zašto se zvijezde te momčadi, Delaš, Prostran i Zubčić, nisu pretvorile u bolje seniore?
– Zanimljivo je da su igrači iz prvog plana, Delaš, Zubčić, Prostran i Batur, napravili manje nego igrači iz drugog plana kao Radošević i Planinić. Recimo, kao najbolji mladi igrač svijeta, MVP tog prvenstva, Mario Delaš vratio se u klub koji nije igrao ABA ligu i koji ga je potom prodao u Žalgiris da zaradi novac. A taj klub ga je pak posuđivao po Litvi i on se nigdje nije ustalio. A Darko Planinić, koji nije igrao niti sekunde u toj selekciji, vratio se u Široki, koji je tada bio sređeniji klub od Splita i napravio iskorak. Zapravo, od svih njih najviše je napravio Leon Radošević, on je napravio taj klik u glavi, on bi meni bio u petorci reprezentacije.
Ništa bez nacionalnog naboja
Imamo li pravo sanjati da Šarić, Hezonja, Bender, Žižić, Zubac, Mazalin, Arapović i društvo mogu vratiti Hrvatsku na medaljaška postolja?
– Potencijal je tu, ti momci će igrati u najboljim europskim klubovima i NBA ligi, no mora se vratiti kult reprezentacije kakav smo imali u Draženovo vrijeme. Čast svakome, ali činjenica je da su svi igrači nakon Draženova odlaska pružali bolje partije u klubovima, nego u reprezentaciji. Bez nacionalnog naboja nema sreće. Neka su oni igračke veličine, no oni u sebi moraju ostati djeca jer je i Dražen bio takav. Za reprezentaciju moraju igrati s dječjom radošću i pri tome moraju zaboraviti svoje bankovne račune.