Nešto sam pisao na NBA temi, pa je prebačeno na chat. Mislim da je to ipak prevažna tema da bio se o njoj samo neobavezno "chatalo", pa ću nastaviti ovdje.

Je li "budućnost hrvatske košarke" uistinu i samo u privatno-obiteljskim projektima koje guraju roditelji-bivši košarkaši (Arapović, Žganec, Slavica, Zubac, Badžim), braća (ATŽ), "kumovi" (Bender)?

Ovi ostali, koji se ne uklapaju u taj novokomponirani vid igračkog razvoja ili odustaju od košarke ili odlaze u ameriku (Brzoja, Vranković, Leon Tomić, Vručinić, na godinu Skokna, Svalina). Mazalin valjda ne spada ni u jednu rubriku, pa ga je Repeša malo sje.ao, Hezonja (roditelji?) se poveo za zvučnim imenom kluba, pa je morao čekati ozlijede suigrača da bi uopće zaigrao, a sada u NBA mora učiti osnove košarke (dribling, obrana 1-na-1 i timska).

Godinama tupimo kako su istočni susjedi jednostavno nastavili sa "jugoslavenskom" školom košarke, a mi smo zapeli u mraku. Što nema nikoga kod nas tko je dovoljno predan da nauči?

Ili doista takvi nigdje ne mogu dobiti prostora za rad?

Zašto Slavko Trninić "nema posla" ni u jednom našem klubu? Je li Nikola Vujčić bio baš takav negativac da je njegovu akademiju trebalo rasturiti?

Čini se da ćemo godinama još trpiti plodove nerada Radićevog "sustava", a pravo je pitanje koliko će tek godina (desetljeća?) trebati da se postave zdravi temelji koji bi možda jednog dana mogli uroditi nečim zdravim. Da ne čekamo samo extra-talente (kojih se hvala roditeljima i dragom Bogu narodilo od 1994-1997) i lijepimo im etikete "novih...(nastavite po potrebi prezimenima igračkih legendi)", nego da se od školi košarke, preko mlađih kadeta i kadeta radi kvalitetna selekcija, kako fizikalijama, tako i talentom.

Evo, za vrijeme prijenosa neke košarke pred neki dan na Sportklubu se vrti reklama akademije Miloša Teodosića. Uz "standardni" kamp, postoji poseban odjeljak kampa za "bekove" i "šutere". Kod nas bi to vjerojatno smatrali besmislicom.

Kako to da nitko od naših igračkih legendi nije uložio? O.k. Vujčić jest, pa je završilo kako je završilo. Je li hobotnica Danka Radia uistinu bila toliko jaka da ništa drugo nije moglo proći? Oprostite mi na pomalo utopističkom i naivnom pogledu na košarku u hrvata, ali, ako bi stručni savjet nešto morao osmisliti, onda bi to trebao biti nekakav sustav, možda javno-privatnih projekata. Nekada su postojali kampovi na Badiji gdje su odlazile upravo igračke legende, zašto sada s time ne raditi?

U Zagrebu je izgleda puno toga podređeno Cedeviti koja guši ostale škole košarke (a realno gura klince koje dovodi kao nedovršene proizvode, a "svoju" djecu rastjerava), Cibona se opredjelila na lukrativno "oplođivanje" pojedinih talenata (hajde, da je barem to, nego naprave ovu budalaštinu sa Zubcem, em gubitak sigurne love, em antipropaganda), Zadar već poslovično nema nikakav rad s mladima (istina, baza se prorijedila migracijama u i povodom rata), Split životari (gledao sam svih 8 minuta Kalajžića u zadnjoj utakmici, ali svi prvo gledaju rezultat), Šibenik nešto pokušava, ali osim Badžima nitko nije istinski iskočio (a on realno ima svoje limite).

Šteta što se Jolly Stojanović nadmudruje sa GKK-om, kad već ne može doći do fuzije dvaju klubova (to je opet posebna malomišćanska priča), umjesto da svoj novac i logistiku "odnese" u Zadar ili Split (gdje je ionako preselio svoje prodajne prostore) i pokuša na temeljima velike  tradicije tih klubova pomoći da se napravi nešto svježe, nešto na tragu "Mege".

Fenix je isto bio dobra priča, ali nakon izlaska sinova je "struja" ugasio i to. Ne znam točno, je li Vrankovićev odlazak u SAD imao kakve veze s time, jer je i njegov mali bio u Fenixu?

Opet što reći kada jedan grad Split dopusti da trostruki prvak Europe spadne na ovu razinu, a uz "alun" valdja jedna drugi sport nema mjesta, kakvu god promociju gradu mogao donijeti.

Pitam se, nema li u Srbiji isto i nepotizma, "mitologije", sitnih interesa i neimaštine (navodno je tamošnji životni standard niži nego u Hrvatskoj), pa opet kvalitetno rade i proizvode.

Čekali smo godinama da na čelo saveza dođu neki drugi ljudi i to smo dočekali. Ovaj dar u vidu pozivnice za Torino će malo popraviti cirkulaciju, ali bojim se, ako uskoro ne čujemo nešto konkretno o nekim projektima za oživljavanje košarke (a nisam siguran koliko će nam ukidanje zaštićenog godišta pomoći...bi li Žižić igrao u Gorici, kasnije Zubac, Božić u Zagrebu, da nije bilo tog pravila, ili bi se opet ganjao "rezultat"?), da će to biti jedan veliki balon koji će se brzo ispuhati. Nije problem sastaviti reprezentaciju koja će se okupiti 10 dana i na "horuk" sistem odigrati 3-4 utakmice, nego s kojim igračima ćemo igrati kvalifikacije za SP 2019 (koje počinju od jeseni 2017 bez NBA igrača, što znači bez Bojana, Marija, Darija, vjerojatno Bendera, možda i Zubca).

 Za sada, koliko se može dokučiti, ulaganje u mlade je neisplativo i jako skupo i zato demotivirajuće. Gotovi pristigli igrači donose rezultat a sa njime i novac u klub a investicija u mlade se gotovo nikada ne vrati jer drugi beru "vrhnje". Dakle, ako klubovi žele promijeniti tu situaciju onda moraju preko saveza mijenjati pravilnike koje su sami izglasali i to po formuli "jedan klub jedan glas" a ne da glas jednog  "velikog" vrijedi koliko 100 glasova malih.

Onaj koji se nađe u takvoj ulozi, a da nije potpuni kreten, će svakako nastojati da kroz svoju ulogu u klubu osigura svom pulenu maksimalne uvjete, uključujući i minutažu, kako bi kao menadžer od njega zaradio, kako plasmanom u neku daljnju, bolju destinaciju.

Doživotni ugovori naravno bi trebali biti jednostavno pravno ništetni, ako ništa zbog moralne upitnosti (i to jest jedan od razloga za ništetnost po Zakonu o obvenim odnosima).

@Joto

U nedostatku sustava, za koje ne krivim nikoga, jedino ostaju alternativne metode. Primjeri koje si naveo tako postaju pravilo a ne izuzetak. Osobno smatram da tko god može otići na školovanje u SAD, treba to i napraviti osim onih koji imaju zagarantiranu mogućnost razvija... 1 u Ciboni i 1 do 2 u Cedeviti... Puno premalo za jednu državu.
Ne znam zbog čega se zadnjih godina kod nas slabo radi na fundamentima, taj dio je najjeftiniji i najlakši, a mislim da je to ključ. Dvije lopte i vrijeme...

Nažalost na fizičkom planu poprilično kaskamo, niti imamo znanja a očito niti novaca za uvesti to znanje... Najtužnije od svega je što ne postoje niti naznake da se nešto može promijeniti. Šarić je platio (on ili 76-ersi) privatnog trenera iz SAD-a, no koliko drugih je u mogućnosti tako što si priuštiti? Možda cedevita jednog dana nadođe, pa proba sa nekima koji bolje znaju od domaćih sveznadara... Znanje/tehnologija košta i netko ti ju treba prenijeti.

Trninić i ostali...
Ne znam iz kojeg razloga nije potreban nikome u Hrvatskoj, osobno bih ga prvog zvao da sam ja vlasnik Cedevite ili direktor Cibone. 
Bez obzira na ustajalost okoline, ni oni nisu probitačni ni kreativni. Nitko im ne brani da svoje ideje ne naplate čak i više no što bi naplatili da su u nekom klubu.. samo treba malo kreativnosti i rizika... a rizik je vrijeme i ništa više...
Napisati ću jedan hipotetski primjer što mi se motao po glavi. 
Nađeš talentirano dijete, koje realno neće dobiti priliku nigdje,i koje neće živjeti od košarke a siguran si da može. Takvih ima nekoliko u svakoj generaciji. Ponudiš svoje usluge, ugovorom vezane, 5-10% od ugovora do kraja karijere, pod uvijetom da postotak primjenjuje samo na iznos veći od prosječne cijene igrača ABA lige. Ukoliko je taj hipotetski iznos 100.000 eura nikom ništa, no ukoliko je ugovor 150.000, "trener" dobiva 5.000 eura kao 10% prekoračenja prosječne ABA cijene.
Možda je profesor Trninić malkice prestar za ovakve akrobacije, ali ima onih koji nisu... No nitko im ne brani biti kreativan ako imaju što ponuditi, čak štoviše...