Došli su do U17 jer su nakon debakla u skupini odigrali jako dobro kad je bilo najpotrebnije da osiguraju peto mjesto i pokazali karakter.
Može se govoriti o izostancima (Prkačin, Parlov, a moglo bi se zbog predispozicija za modernu igru govoriti i o Matkoviću), ali
osnovni problem je bio u struci na klupi i najveće pitanje je tko će ih voditi na U17.
Jasno, pričati u ovom trenutku o pariranju amerikancima je pomalo smiješno i u "klasičnom" hrvatskom duhu.
Na kraju krajeva, je li važniji neki rezultat (medalja) ili da se ta prilika iskoristi za profiliranje najpotentnijih igrača iz izlaznog i ulaznog godišta. Kao primjer mogu navesti do sada jedini nastup na U17 (2012) iz kojeg ozbiljni košarkaš/reprezentativac ima šanse postati Hezonja, a treba još vidjeti što će biti od Arapovića.
Što sada ta bronca znači Žgancu, Bošnjaku, Marinelliju, Gabriću, (Ivan Bender se na žalost potrgao), govoreći o onima koji su nosili igru...
[uredio Jotojoto - 24. siječnja 2018. u 12:09]