pa nisu samo djeca u pitanju, i seniore je teško natjerati da "rade" u odbrani u punom kapacitetu.
Jedan od najvećih kvaliteta je kad imaš naviku (i snagu) da napadaš linije dodavanja, znači to je akcija koja će ti tokom utakmice donijeti jednu, maksimalno dvije ukradene lopte, ali moraš stalno jurcati raširenih ruku, što je strašno teško.
Još luđe je kada se u povratku iz iskakanja na piku vraćaš na svog igrača u reket, i na neki način ne vidiš igrača sa loptom, a trener te tjera da se vraćaš dignutih ruke, jer eto, možda će te pogoditi lopta ako je plej uputi ka tvom igraču

. E do kurca, trčiš ka svom igraču da ga što prije pokriješ, i još moraš mlatarati rukama kao onaj crni plivač iz Sydneya 2000. Nema šanse.
Ja to nikad nisam radio. Vrhunac moje prilagodbe i žrtvovanja u odbrani kada sam iz svoje vukojebine stigao u Beograd je pristajanje da igram odbranu u stavu, tj. da se krećem savijen u koljenima. I to sam se jedva natjerao... Sve ostalo - zajebi, raspao bih se