Nama nikako da uđe u glavu da je košarka momčadski sport. Na žalost, iz nekog razloga previše smo fokusirani na egotripove poput individualnih statistika, efektnih individualnih akcija i tome slično. Ako gradiš momčad (a nemamo dvanaest odličnih euroligaških igrača), moraš dobro rasporediti 12 mjesta na tzv. inžinjere i vodonosce.
Jedno je promatrati igrače poput Rudeža u solidnoj španjolskoj momčadi gdje su uz njega igrali i drugi, ništa slabiji igrači i ovdje gdje je ipak sveden na ulogu igrača role (šut). U obrani je u najmanju ruku vrlo upitan, nedostaju elementarne stvari poput podizanja ruke suparniku koji nagovješćuje dizanje na šut, da ne govorimo o radu nogu.

S druge strane, Babić je u više navrata pokazao da je vrlo iskoristiv u obrani na sve tri vanjske pozicije. Nedostaje mu samopouzdanja u šutu, no, dečko ima talenta za plemenitog radnog igrača. U petorci s Bojanom bi legoa kao budali šamar. Stariji Ramljak se slabiji s loptom i u šutu, ali fizički moćniji (skok). Uporabljiv u obrani na obje krilne pozicije. Mlađi Ramljak također nejak na lopti, šut vrlo upitan, ali igra možda i sa najviše srca, a u ovako (barem na pripremama) beskrvnoj momčadi, takav zlata vrijedi. Njega recimo upariti sa Simonom i manje će se osjetiti ta neravnoteža u igri u oba smjera.
Uostalom, pogledajte srbe. Jest da jedna pripremna utamica ne mora biti mjerilo (čisto sumnjam da će debitanti na velikoj sceni onako ubadati šuteve na eurobasketu), ali tamo igrači brzih nogu i velikog motiva itekako imaju mjesta. Mi mo se kao previše ufurali u tu priču da imamo najviše euroligaških igrača...moguće, ali jesu li međusobno kompatibilni. I - kako igraju u oba smjera? 
Za kraj, ako obranu ne stavimo na prvo mjesto, izgledno je ponavljanje prošlog eurobasketa, gdje smo u napadu igrali neloše, na trenutke čak i dopadljivo i lepršavo, ali u obrani prosipali sav trud u napadu.

Ispričavam se na offtopicu.