Predlažem Mršića za izbornika Hrvatske

Veljko Mršić je najbolji izbor od raspoloživih trenera za novog selektora hrvatske košarkaše reprezentacije.

Piše: Zoran Čutura

Priča o izboru izbornika hrvatske košarkaške reprezentacije i neizboru izbornika gotovo je postala tragikomična. Da se malo odmaknuti iz vlastite kože i sagledati sve što se događalo od Eurobasketa i onog ispadanja od Čeha naovamo, bilo bi komično. S obzirom na to da odmicanje iz vlastite kože nekako tradicionalno teško ide, ipak je tragično. A kako smo svi skloni zaboravima različitih vrsta – interesnim zaboravima, emotivnim zaboravima, slučajnim zaboravima – valjalo bi samo časkom podsjetiti se na kronologiju tog neizbora.

Po ispadanju s Eurobasketa tadašnji izbornik Perasović kazao je da više nema smisla ostati izbornikom, da nije dobro obavio svoj posao, kazao je sve ono što se u takvim situacijama već govori, i potom je zavladala šutnja. Činilo se da vremena ima dovoljno, da se može čekati s izborom kandidata, jer nikome nije bilo na kraj pameti da će reprezentacija ipak ući na kvalifikacije za Olimpijske igre, i sljedeće reprezentativne aktivnosti činile su se dalekima. Onda je Perasović ipak otvorio mogućnost ostanka na klupi, dajući takvu izjavu neposredno prije dolaska njegovog Laborala u Zagreb, na euroligašku utakmicu s Cedevitom. Uvjetno, naravno, jer rad u španjolskom klubu onemogućava bilo kome, pa tako i Perasoviću, izborničku ulogu bilo gdje. Mediji su paralelno spekulirali i žonglirali mnogim imenima, bez ikakvog pokrića i bez prave ideje. Ali, Perasović je uvijek i svima bio prva i najbolja opcija – s čime sam se slagao – jer bi bila šteta da tako kvalitetnog trenera i kvalitetnu osobu potrošimo za jednu akciju.

Sredinom siječnja, sad su znači prošla već dva mjeseca, FIBA je obznanila da naši košarkaši idu na kvalifikacije za Rio, i tad pitanje izbornika ipak postaje goruće. Mjesec dana nakon toga Perasović je potpisao novi ugovor s Laboralom, i tad je postalo jasno da će biti nedostupan za našu reprezentaciju. Dva tjedna nakon toga (ni danas mi nije jasno zbog čega) predsjednik Stručnog savjeta Rađa i stručni savjetnik Vranković odlaze u Vitoriju, dobijaju "košaricu" od predsjednika Laborala Querejete, večeraju s Perasovićem vjerojatno se prisjećajući dobrih starih vremena, i šest mjeseci nakon Eurobasketa eto nas na početnom položaju – bez izbornika. A iz Saveza su poručili kako neće izlaziti u javnost dok god "deal" s izbornikom ne bude finaliziran. Što podržavam, jer ionako ništa novo i pametno od njih nisam čuo.

Podivljali mediji

U međuvremenu su mediji podivljali do te mjere – o nečemu se, kvragu, mora pisati, a ova je tema zanimljiva – da su krug kandidata proširili do te mjere da bi gotovo bilo tko s ceste, samo da ima air jordan tenisice u ormaru i završenu srednju školu, mogao postati izbornikom. Malo pretjerano, ali kad svi pišu o tome, idem i ja… S tim da osobno smatram kako će u idućih sedam do deset dana sve biti gotovo, i pokušat ću argumentirano izložiti svoj stav.

Imamo tri trenera koji iskustvom, kvalitetom, rezultatima i karijerom odskaču od ostatka društva: Perasovića, Spahiju i Repešu. Čim je Perasović otpao, javio se i Spahija iz SAD-a, gdje radi u Atlanta Hawksima, i diplomatski objasnio da za sada ne može biti izbornik zbog obveza u NBA. Bilo bi normalno i logično da je potom kontaktiran Repeša u Milanu, kao što bi bilo normalno i logično da se on zahvali, jer mu je svega preko glave nakon deset godina izbornikovanja u dva mandata.

Idemo dalje – u takvim okolnostima normalno je razmišljati i o stranom izborniku. Napominjem – strani izbornik je idealna varijanta za "trošenje" na kratke staze. Ako treba odraditi samo olimpijske kvalifikacije, neka bude i stranac, nemam ništa protiv. Zvao se taj stranac Trinchieri, Subotić, Itoudis ili nekako drugačije. Ali, ako se bira domaći izbornik – pa dajte mu da radi normalno, ljudi! Odlazak na Olimpijske igre u Rio ne može se i ne smije postaviti pred njega kao primarni cilj, i neodlazak tamo se ne može i ne smije smatrati neuspjehom. Osobno smatram da u društvu Talijana i Grka Rio nije unaprijed otpisan, ali duga povijest neuspjeha naše reprezentacije ne daje nam za pravo da naglas razmišljamo o tome. Dakle, budući izbornik treba kredita.

Sjetimo se, uostalom, sekvence s Nevenom Spahijom. Biran je za izbornika kao prilično neiskusan trener i njegova prva akcija Švedska '03 bila je loša. Loše selektirana i posložena reprezentacija, loša igra i brzo ispadanje. Da tada nije imao kredita, ne bi se dogodili Podgorica/Beograd '05, kad je ekipa bila odlično posložena i vođena, a rezultat je izostao samo stjecajem okolnosti koje se poklapaju jednom u stotinu dvadeset i osam godina.

Kandidati za selektora

Ostala imena u opticaju neću ni spominjati, ostajem samo na dvojici. A da ovaj tekst pišem neposredno nakon Eurobasketa, ne bih ih – vjerojatno – niti spomenuo. Trener Cedevite Veljko Mršić i trener Maccabija Žan Tabak su se tijekom sezone isprofilirali kao ljudi koji imaju veća prava na klupu hrvatske reprezentacije od bilo koga drugog. Dostupnog drugog, mislim. Tabak je strpljivo gradio svoj postigrački život, radeći kao NBA skaut, pa kao pomoćni trener, pa kao glavni trener u Španjolskoj i Poljskoj, da bi ove sezone napravio sjajnu seriju s malom Fuenlabradom, i potom otišao u Maccabi na pola sezone. Njegov je problem u tome što se sve to događalo daleko od očiju hrvatske javnosti, a ono što je kod nas daleko od očiju – daleko je i od srca. Takva su, prilično šugava, pravila igre. Zato ga malo tko uzima za ozbiljno… A ima i određenog reprezentativnog iskustva, jer ga je Repeša kao pomoćnika bio uzeo u reprezentaciju.

Mršić je, pak, uoči ove sezone neočekivano preuzeo Cedevitu po odlasku ugovorenog Repeše u Milano, i odlično brodi kroz nju. Veljkova stradanja u prvim trenerskim pokušajima (Split, Varese, Cibona) srećom su ostala u bespućima povijesne zbiljnosti, i rad u stabilnoj sredini bez posebnih rezultatskih imperativa pokazao se punim pogotkom i za njega i za tu sredinu. Ne zaboravljajmo da je riječ o prilično heterogenoj momčadi, kombinaciji stranaca, mladića i (ne)dokazanih igrača, limitiranoj ulaganjima. Dobar dio sezone igrali su iznad svojih objektivnih mogućnosti.

Mršićeva prednost

Neka mala Mršićeva prednost bila bi u tome što klub ne bi postavljao nikakva pitanja o njegovom angažmanu u reprezentaciji. Iako bi to bilo u direktnoj koliziji s klupskim ambicijama, uvjeren sam da bi vodstvo Cedevite poziv Mršiću iz Saveza smatralo komplimentom na račun kluba. Takvi su kakvi su. Mršić ima dugoročni ugovor s Cedevitom, dakle bio bi trajno dostupan reprezentaciji (kako sad izgleda), dok je veliko pitanje što će se s Tabakom događati idućih sezona. Njemu je, baš kao i Perasoviću, Španjolska praktički domicilno tržište, i velika je mogućnost da tamo ponovno preuzme neki klub. Ako, dakle, Savez traži čovjeka i za ove kvalifikacije, ali i za idući olimpijski ciklus, po meni je Mršić iskočio kao najbolje rješenje. A ako nešto u realizaciji zapne, prvi je na redu Tabak.

Kako god u rezultatskom smislu te kvalifikacije prošle, jedna će se igračka garnitura poslije ovog ljeta oprostiti od reprezentacije (hvala Roko za sve, vrijeme je za slobodna ljeta…), i u nju će se uvoditi neka nova imena, koja će trebati istestirati i profiltrirati. Izbornički angažman trebat će biti i veći nego što je bio prije, kad je samo valjalo igrače nagovoriti da odvoje još jedno ljeto za reprezentaciju i potom ih posložiti najbolje što se može. I u slučaju neodlaska u Rio, posla će biti preko glave jer košarkaša, dobrih košarkaša, više nema na bacanje, i svako ime s domaće i strane scene valja imati u malom prstu i valja pratiti ama baš svakog igrača. Tu bi dosta značajan bio stručni kontinuitet, ideja koja će voditi reprezentaciju, pa i kompletnu domaću košarku.

I zato je moja konačna procjena – novi izbornik naše reprezentacije bit će Veljko Mršić, i s njim će biti dogovorena četverogodišnja suradnja.