Od rasformiranja SFRJ, Partizan jedno 15-ak godina nije mogao da pobedi Cibonu u Zagrebu, čak i kada je u svojim redovima imao reprezentativce-osvajače zlatnih medalja sa evropskih i svetskih prvenstava (Lončar, Koturović, Tomašević, Berić, Drobnjak, ...). Ali to je bilo i vreme kada su u Ciboni igrali talentovani domaći igrači (Giriček, na primer).
Od kada je postala smešna kombinacija legije stranaca i netalentovanih domaćih košarkaša koji su tu samo da dodaju loptu skupim investicijama, Cibona je postala najmanje hrvatski klub. Čak je i navijačima u Srbiji sada smešno da u Beogradu Ciboni skandiraju već poznate pogrdne šovinističke poruke, kada su u petorci sve sami Afro-Amerikanci!
Utakmica je bila u deja vu maniru, gde se uprkos Ciboninom stalnom vođstvu tokom čitave utakmice, znalo da će Partizan, kada to bude bilo najpotrebnije, stisnuti odbranu, pokazati individualni kvalitet u napadu i pobediti. Tako se i desilo. I još nešto: Partizan je dobio utakmicu iako su njegova dva najbolja igrača bila van igre zbog pet ličnih.
Cibonina ekipa, iako mnogo iskusnija od Partizanove, potpuno se dezorijentisala u finišu. Ilustracija: na plus pet za Cibonu, lopta za domaćine, onaj crnoputi bespotrebno srlja u kontranapad i dodaje REPREZENTATIVCU Roziću, koji totalno idiotski ide na koš pored 20-ak centimetera višljeg Vranješa koji mu, naravno lupa "bananu" i daje loptu u kontru za "trojku" Partizana.
Onda slede dva "izuzetno dobro organizovana" napada Cibone u kojima, ajde što nisu ni šutnuli na koš, ali nisu ni "ukrali" sekunde, već su na tacnama dali lopte gostima za kontre.
Cibona - ekipa bez identiteta, fizionomije, gde domaći igrači glume statiste. Rezultati vaše reprezentacije su još i super s obzirom da su vam klubovi ponajmanje hrvatski, a ponajviše šuterske radionice za afro-američke košarkaše sumnjivih kvaliteta!
[uredio etno-expert - 12. studenog 2007. u 13:01]