Spadam među one koji su odrastali uz Cibonu osamdesetih. Ni jedna sportska pobjeda ili poraz, osvajanje trofeja ili gubitak istog, se po emocijama ne može mjeriti s Ciboninim uspjesima ili posrtajima, jer su me ko klinku do suza dovodili sa svakom malo važnijom pobjedom ili porazom. Roditelji su mi već prijetili zabranom gledanja prijenosa, ili odlaska na tekme.

Iz tih razloga mi je gledanje Cibone danas gotovo nemoguće. Grč me hvata u želucu kad vidim momčad koja se svake godine sastavlja iz nova, kad je klub koji nosi to ime doslovno otjerao Rimca, kad Bader, halo Bader, postaje bitan igrač. Dok je god ova uprava na čelu, dokle god ovaj klub nema nikakve veze sa gradom iz kojeg dolazi (osim po količini para iz gradske blagajne) ne mogu ga povezati s nekadašnjim klubom istog imena. Ponašaju se kao da su sami sebi dovoljni, pa prema tome ne vidim zbog čega bih im ja ili bilo tko iz Zagreba trebao aplaudirat na tome.