Aš kupa piše lijepe i analitičke postove ali s ovim o Hrvatskom proljeću kao razlogu zašto se pokrenila košarka u Zagrebu je totalno promašio. Možda je to njegovo lokalpatriotsko romantičarsko viđenje ali jednostavno nema veze s istinom.
Prava istina je da je Zagreb kao najjači industrijski grad bivše države u to vrijeme bio prepun najveće životne pokretačke energije - "love" (mislim na novce, makar bilo je i puno ljubavi). Uz sve te pare valjalo je raji dati i malo igara, pa su te godine općenito bile uzlet zagrebačkog sporta - nogomet, košarka, odbojka, vaterpolo, a malo kasnije i rukomet. U svemu smo harali bivšom jugom i dvorane i ostala borilišta bila su dupkom puna. Faraoni na vodećim pozicijam u tim industrijskim gigantima bez problema odvajaju novce za ZG sport i po firmama je bilo hrpe sponzorskih ulaznica.
Uz to naravno, pomoglo je i što se u Zagrebu u vladajućim strukturama našlo drugova s izrazitim menadžerskim sposobnostima, koji su isto tako odigrali važnu ulogu u tom zamahu.
Nitko te tada nije pitao za Hrvatsko proljeće, a Dinamo, čiju upravu su činili i neki istaknuti proljećari, čak je i otvoreno koketirao s tom idejom.

Da, tako je bilo. Kažeš "faraoni", imao sam čast kao mlad i ambiciozan, da upoznam neke od njih. Bili su izuzetno sposobni direktori koji su bili na čelu velikih firmi kojih više nema. Oni su mi bili uzor. Zagreb, i ne samo on, imao je na desetke takvih. Danas nema u Zagrebu niti jednog privrednika tog nivoa-kalibra. Kuga nije pomela samo sportske terene.

Nisam imao sreću raditi u osamdesetim, već sam prvi posao dobio u devedesetim kad su "zlatne godine" već prošle, pa je možda zato moja slika o njima drukčija. Te stare direktore sam doživljavao tako jer su bili vrlo moćni, a iza njihove moći je stajala masa ljudi koja je radila za njih.
Ne znam, jedan na jedan ih nisam doživljavao kao nešto posebno.

Stjecajem okolnosti, bila je veoma stroga selekcija među njima, morali su zadovoljiti niz faktora, formalno su odgovarali radničkom savjetu i partiji. Morali  su paziti na ugled. Radili su i oni pizdarije ali to je u usporedbi sa danas, jako trivijalno-sitno. Nije mogao neki mladac biti poguran da postane faca preko noći. Karijera se doslovno gradila 15-20 godina, stepenicu po stepenicu. Puno su kontaktirali i sa običnim radnicima, često puta bila je i sinergija. Daleko od idealnog ali sa današnje situacije gledano-čista Švedska. Nije bilo teorije da radnik dobije otkaz, samo ako je radio teška sranja pa i onda teško. Kvalitetni radnici su uživali veliko poštovanje i nije bilo šanse da se ignorira njihovo mišljenje. Bilo je i suprotnih primjera ali su onda takvi direktori bili na crnoj listi. Građani su tada znali nabrojati mnoge direktore tih firmi.  Bio je,djelomično, kult rada. Onako kako je to vani normalno. Ali u firmi su često bili "faraoni", njima se je trebalo obratiti ako se je nekoga željelo zaposliti. Natječaji nisu postojali. Zato se znalo dogoditi da cijele obitelji završe u Končaru, Ini i drugim firmama.
Negativni primjeri tih direktora su bili stariji Todorić i Tedeski. Prvi je zbog lopovluka završio u zatvoru. Drugi je napravio fiktivnu firmu u Austriji preko koje je izvlačio novac iz zagrebačke firme preko kupoprodajnih ugovora a razliku strpao u džep. Jedan i drugi su tako stekli po 2 mil eura koji je poslužio 91. kao početni kapital gdje su im  banke jako pomogle menanđerskim kreditima. I meni su dir. banaka nudili sličnu varijantu jer sam bio u kvoti odabranih. Zbog toga se slijedila velika sanacija banaka koju su platili građani 90. tih godina. 
Sve tvornice su namjerno uništene, sječam se kada je u Saboru rečeno (90. ili 91.) da se više nečemo baviti industrijom, samo trgovinom. Govornik je doživio ovacije u Saboru. Onda sam znao što nas slijedi - totalna reindustrijalizacija. Tu zaslugu HDZ-a nikada neću zaboraviti i oprostiti. Nacionalizacija-pretvorba-privatizacija-stečaj-otpuštanje radnika-rušenje tvornice-gradnja stambeno poslovnog objekta na toj ledini. Takav je bio proces povratka "čistoj prirodi".

Sori za skretanje.

Evo i zadnji moj OT.
Zanimljiv je različiti doživljaj tih "besplatnih" ulaznica tada i sada.
Tad nije bilo problema za platiti ulaz, veći problem je bio dobiti ulaznicu jer je često bilo rasprodano. I onda si kad bi ti direktor tutnuo neke ulaznica za košarku ili neki drugi sport, to doživljavao kao posebno priznanje i čast, pa nisi ni pomišljao ne otići pogledati i biti viđen tamo.
A bilo je i više toga za vidjeti.....

Ovo sa dobijanjematraktivnih (poželjnih) karata, sada vidimo samo u američkim filmovima. Mladi možda i ne znaju u čemu je štos.

Iako to očito iz uprave ne vide, mulu cemo pamtiti kao trenera koji se izivljavao na svim mladim igračima, i zbog njega su već dvojica pobjegla cim su dobili priliku, a nisam siguran da je svojim ponašanjem pokazao buljevicu kako vrijedi ostati u Ciboni, tko je sljedeći? Popic, Slavica, Coric, Nikic, Uljarevic, Mandić? 

Sto je s vidovicem ili kako se već zvao pg kojeg je asa najavio da dolazi iz Dubrovnika?

Nije tema,ali moram vas podsjetiti da je privatizacija u RH počela još u eri Ante Markovića,a da je po tom zakonu kojeg je sa neznatnim izmjena prihvatio Zastupnički dom Sabora RH mislim 1991g.?.Gle čuda upravo na taj način mnogi direktori i rukovodeći kadrovi iz vremena bivše države postali su i većinski vlasnici .Bilo je tu i kupovanja dionica po povlaštenoj tarifi i otkupa dionica od radnika i svašta još.
Može se reći da su upravo ti ljudi na taj način postali nova kapitalistička klasa.
Analiziraj mo samo naj veće sponzore Cibone iz vremena osamdesetih,velike tvrtke kao Kraš,Badel,TDZ,Frank da se dogodilo upravao tako.Međutim to ne umanjuje njihove ondašnje zasluge za jake Dinamo,Cibonu,Mladost i druge sportske klubove.