Kad sam završio epizodu s LSD-em i Berlinom, vjerovao sam da je sva ta psihodelija iza mene, da čak ni Pink Floyd više nema bog zna što ponuditi na temu ludila ... a onda su došle utakmice Cibone i komentari istih. Tek sam tad shvatio što je Dark side of the moon, kaj je kmica.
Ponekad, u pauzama između ovih karmina, dođe mi da napišem nešto a da ne liči na epitaf i da ne završi sa počivali u miru, amen i takvim nekim crnjacima. Zašto ne reći da je ono što su danas igrali Slavica i Sulejmanović bilo vrijedno ustajanja sa sjedalice. Iako su obojica još uvijek zagonetke s bezbroj nepoznanica, mentalna snaga koju su danas pokazali mogla bi biti putokaz - kako njima, tako i cijelom klubu. Zbog njih mi je posebno žao što nismo dobili utakmicu, a nismo je dobili zato što je Damir Mulaomerović pod kraj shvatio da je sa svoja dva playa nikad neće dobiti.
Za ulogu koju je nenadano dobio, Bošnjak je trebao odigrati najboljih pet minuta svog života. Tu je sav zayeb. Jer ovo je Savska cesta a ne Hollywood. U nekom drugom filmu ili nekom drugom životu Domagoj Bošnjak će biti MVP i reinkarnacija Damira Mulaomerovića. Danas to nije bilo ostvarivo i ne samo danas. Nikad se neće ostvariti da trener od Bošnjaka napravi sebe.
[uredio David Bowie - 21. veljače 2017. u 00:15]