Dobro danas veli Nik u Jutarnjem da je basket u Hrvatskoj propala stvar, prvenstveno radi gubitka baze u populaciji. Stvar bi mogla spasiti eventualno temeljitost i studioznost iz nekih davnih vremena, ali za to danas nema interesa jer takvi stručnjaci ako ih danas uopće i ima, za milijune pune euro parkete, umjesto da trpe to da njima ovdje vladaju klijentelizam, rodijaštvo i korupcija.
Dinamo i Cibona su preslatke igračke a da se na njih ne bi spuštale najveće muhe, dok god postoje, i to redom sve lošije od prethodnih.
Vjerujem da bi sigurno dvije tisuće ljudi u ovom gradu, a među njima i ja, zajedno sa svojim klincem, petkom navečer razmišljali ovako: ma neka su treći ili šesti, ali kad vidim da rastu sa voljom i dosljednošću, da se rad i trud isplati da bi ušao u dvanaest ili pet, da postoji selekcija po kvaliteti, pa ma kako niska njena razina bila, onda je tako utrošena subota uvečer daleko bolja stvar od nekog malla ili tv. Nije bilo tako davno da je i to živjelo pod tornjem. Uostalom, ako može Podgorica, zašto ne može Zagreb? Ovako stvarno ostaje nada u Zadar i Šibenik da da bar njih do kraja neće pojesti sitnoprofiterski mrak. Tamo još uvijek ima par grupica klinaca koji po Baldekinima i Ravnicama pumpaju i nabijaju, a ovdje je sve već otišlo vrit.
Da li je moguće da stečaj sa prodajom imena i dugogodišnjim zakupom na dvoranu Tedeschiju i nije bio najgora opcija :))
[uredio vjetarugranama - 18. ožujka 2018. u 14:38]