Služe tome da čovjeku iznad objasne da Tedeschi neće uložiti lovu u Cibonu dok je ova ekipa tamo, politika je svugdje gdje se vrte novci pa i u Ciboni.

Koliko je love dotični utukao u neostvarene košarkaške ambicije, nek sada donira bolnicama za borbu protiv ove pošasti  - i što se mene tiče nek više ni lipe ne daje na basket. Bilo bi to super za zajednicu, za ugled njegovog branda i biznisa, a košarka bez njega ili s njim - isti klinac. 

Nitko normalan ne bi uložio novce, a da ih banda raspičkava. Pa ni Emil.

Emil je poslovni čovjek ali i egzibicionist, KK Cedevita mu je što i njegov radio i pab - mjesto osobne zabave. Ne očekujem da će se duže zadržati u Ljubljani, vjerojatno kraće nego u Zagrebu. Zato zaboravimo na njega. 

Po meni trebalo bi promišljati, što poslije. Ušli smo u jedno razdoblje bez povijesnog iskustva. Poslijedice će biti strahovite i na kraju ove priče sa koronavirusom neće biti isto kao što je bilo donedavno. Nacije će nastojati da budu manje osjetljive na ovakve događaje, da proizvodno budu manje osjetljive o isporukama iz cijelog svijeta. Velike nacije će stvarati svoje strategije a Hrvatska će se nastojati prilagoditi tim novim uvjetima. 

Novaca za sport će biti malo ove godine a biti će restrikcije i slijedečih godina. Rezati će se svugdje gdje nije neophodno. 

Hrvatska ulazi u veliku recesiju a za stvaranje strategije preustroja društva gotovo je sigurno neće se angažirati najkvalitetniji ljudi. 

Za sada Hrvatska se dobro nosi sa ovom napasti ali isključivo zbog toga jer se uvode restriktivne mjere (što je dobro) ali za ono što nas čeka da bi što bezbolnije izašli iz krize treba donijeti strategiju i mjere za koje neće biti političke hrabrosti, jedinstva i mudrosti. 

Zbog gore navedenog mog mišljenja nisam optimista što se tiče košarkaške budučnosti.

Uvjek kada narod želi i nemoguće stvari se događaju u pozitivi. Biti će mo u recesiji ali nešto ćemo izmisliti. Košarka može samo biti ukidać da pokrenu novo 'doba' Hrvatska Košarke. Neče biti lako ali moramo svi vjerovati.

U tome i jeste stvar,

ovo može biti prilika i to velika jer će se neke tvornice zatvarati u Kini i prebacivati u Europu. Ali Hrvatska do sada nije imala niti malo sluha za ta grinfild investicije. Te tvornice su najbolji sponzori sportu. Otud i ta ulaganja u sport po istočnoj Europi.

Dosadašnja iskustva nam govore - zaboravite bračo na takve stvari. O tome odlučuju političke elite a one su se opredijelile za kriminal.

Nije bračo nego braćo. Dežurni akademik i solitelj pameti poput tebe bi to morao, razlikovati

Bravo, upravo si pokazao na jednom primjeru zašto smo tamo gdje jesmo.

Moje nerazlikovanje č i ć je rezultat mog neimanja sluha za razlikovanje. Tjelesni defekt! Od malih nogu otac kao korijeniti ijekavac i nesuđeni operni pjevač me je pokušao naučiti kao i kasnije profesori. Nije išlo, trudim se ali ne ide, pogađam pa kako ispadne. Kolegama sam pisao sastave a oni bi ispravili č i ć i dobili peticu a ja trojku. 

Ovo je primjer, koje su tvoje kolege pohvalile, kako sa bitnih stvari fokus prebaciti na trivijalne. 

Dali sada shvačaš zašto smo tamo gdje jesmo?

********

Poslije nadodano:

Zbog mojih godina sam kod kuće a ne na poslu pa imam vremena da se prisječam,

početak 60-tih, otprilike 6 ličana i 6 dalmatinaca je vječalo u našoj kuhinji. Na stolu pola druge desetlitarske demejane tučepskog teškog crnog vina i nekoliko praznih boca mirisne ličke šljivovice iz dudovog bureta koja samo klizi niz grlo. Poslije obilnog obroka mlade ličke janjetine i sira škipavca te dalmatinskog pršuta i ovčjeg sira mirisnog i tvdog ko kamen, prezidij ovih iskonskih vlaja je odlučio da nemam ni dalmatinske ni ličke krvi jer ovakvog antitalenta za jezik i pjevanje nitko na dalmatinskoj ili ličkoj strani ne pamti. Ja sam onako malen stajao na sredini kuhinje, gledao jedne i druge suočen sa beskompromisnim stajalištem da ne pripadam niti jednima niti drugima. Od tada sam mrzio ovakve obiteljske samite i njihove alkoholne izljeve prave krvi i junačkih djela fiktivnih i pravih predaka. Traume su ostale ali sam odavno naučio nositi se sa njima.

Pokušavao je moj otac da mi "povrati" sluh. Bio sam jedan od prvih pacijenata SUVAGA-a, imao je on i konzilij sa sveučilišnim profesorima medicinskog faksa poslije popijenih enormnih količina vina i pršuta. Ali problem sa č i ć je ostao. Tabula rasa, jebga. 

Bilo je i drugih mišljenja, Gustav Krklec i njegov pajdaš Branko Čopić poslije prelistavanja mojih dječijih uradaka onako pijani  su zaključili-samo neka mali piše kako ga volja. Zato imamo lektore. Moj stari nije uvažio njihovo mišljenje. Čak mi je zabranio da preuzmem večinu knjiga iz knjižnice Gustava Krkleca. E to nikako ne mogu prežaliti. Tu je bilo fenomenalnih stvari, nikad otvorenih. Ko prvi otvori knjigu i osjeti njezin oslobođen miris zna o čemu govorim.

Da zaključim, mana ali zašto se ne bi nasmijali na to. Kunem se da ništa nije izmišljeno. 

Inače je moj život prepun ovakvih nevjerojatnih događaja.