Prije ne znam koliko godina, u raspravi o Ciboninim klincima i onom stacionaru, bio sam izuzetno sumnjičav o takvom aranžmanu, i tim klincima kojima osim trenera treba i netko tko će "zamijeniti" obitelj, neki psiholog, stručnjak, tko će im pomoći i u školi i u odrastanju.
Evo što sada o toj fazi svojeg života kaže Zubac:
– Prvi turnir s Cibonom igrao sam s trinaest godina i kada sam završio osnovnu školu, preselio sam se u Zagreb. Sve sam ostavio u Čitluku, roditelje i braću, i krenuo u svijet. Živio sam sa 7-8 cimera u Ciboninu stacionaru, koji je bio malo veći stan. Bili smo prepušteni sami sebi, nitko, ama baš nitko, nije pazio na nas, tako da smo mogli lako zastraniti. Iz svega toga rijetko tko izađe kao igrač ili kao kompletna osoba. Ali mene su zanimale samo škola i košarka.
