Ne sjećam se da je ikad situacija za Cibonu bila neizvjesnija. Ne mislim samo na financije, one su posljedica načina na koji ključni ljudi kluba upravljaju. Uvijek je netko punio proračun, nekad više sponzori, nekad više politika, a zadnjih godina Cibona se gotovo u cijelosti financirala javnim novcem. Netko je iza toga stajao, nekad sa zanimljivom sportskom vizijom, nekad s poslovnim interesom, nekad s pozicije moći čiji se motivi i ciljevi ne propituju. Danas nema ničeg od navedenog. Cibona nema ljude koji mogu upravljati ambicioznim sportsko poslovnim projektom, a nema ni miligrama podrške grada. Trenutačno vodstvo kladilo se na buduće profite iz trgovine talentima i neki skriveni sentiment gradske vlasti. Ono prvo još nije utrživo, a ovo drugo ne postoji. Klub sponzore nema, ne zato što tržište na kojem bi Cibona bila nečiji brand ambasador ne postoji, već zato što klub nije kapacitiran za okupljanje igrača, trenera, klupskih legendi, navijača, novih generacija, javnosti, medija i poslovne zajednice u projekt za budućnost. U klubu to nitko ne razumije, a otpor da netko novi odradi taj posao je neviđen i do te mjere šizofren da vodstvo kluba ne vidi konkurenciju u Splitu od kojeg gubi 0:8, Zadru od kojeg gubi trofeje, Zvezdi koju ne može a ni ne smije pobijediti nikad a ni tad, već konkurenciju vidi u nekim ljudima koji su zakucali na vrata kluba i ponudili da odrade neki smisleni posao za bolje sutra.