koji to ? 

Kolega je ranije spomenuo ulaganje Indijaca, i kad god se spomenu zajedno Indijci i košarka, na pamet mi padne Sim Bhullar.

Ne znam koliko bi se dobro snašao u našoj košarci, ali bio bi atrakcija (ponajviše zbog svog stasa).

Indijci bi punili tribine...

Malo se šalim, ali ne bi bilo loše za naše klubove da daju šansu nekom košarkašu iz "košarkaški egzotičnijih zemalja", možda se ugodno iznenadimo... 

Ja sam čuo da Bundović više uopće ne trenira 

Ja sam čuo da ga nitko ne može pronaći, kao da je u zemlju propa. 

Pa možda Filipinac ne bi bio zgoreg- Puno ih je ovdje a znaju i vole košarku.

Filip Bundović. Čovjek. Mit. Legenda.

Nekad je dvorana odjekivala njegovim imenom i svaki njegov dodir lopte bio je obećanje da će se dogoditi nešto posebno. Bio je onaj o kojem se priča na školskim igralištima kada se umorimo od basketa — čije se poteze prepričava iznova, svaki put s novim “znaš ono kad je…” detaljem.

Mi, navijači, voljeli smo ga gotovo iracionalno — onako kako se voli igrača koji ti je donio previše radosti da bi ga itko mogao zamijeniti. Protivnici, naravno, nisu dijelili našu romantiku; njih je živcirala njegova lakoća, njegov osmijeh nakon teških poena, njegovo “ne možeš mi ništa” koje nikad nije izgovorio, ali se vidjelo u svakom njegovom potezu.

A onda — tišina. Bez oproštajne utakmice, bez velikih intervjua, bez naslovnica. Jednog dana jednostavno je otišao. Povukao se iz svjetla reflektora kao što je nekad lakoćom bježao svojim čuvarima na parketu.

Sada o njemu kruže samo priče. Netko ga je vidio ispred dućana kako pije s lokalnim pijancima. Netko ga je sreo u planinama. Netko tvrdi da trenira klince na nekom seoskom igralištu — i da i dalje, tu i tamo, ubaci s lakoćom onu svoju nemoguću tricu.

Nitko zapravo ne zna. Ali možda je tako i bolje — legende ionako žive od priča, ne od činjenica.

Stave Filipinca svaku pet minuta i Filipinci će napuniti dvoranu.