Ako se pogleda iznutra, slučajevi Dujakovića i Dorotića nisu nikakav nesporazum, nego očekivan ishod načina na koji je Cibona posljednjih sezona vođena. U klubu se unaprijed znalo da će se igrati dvostruki program, ali nikada nije donijeta stvarna odluka kako će se taj teret rasporediti. Sve je ostalo na improvizaciji i kratkoročnim rješenjima.
Premier liga je trebala biti jasno definirana kao razvojna platforma. To znači da u njoj moraju igrati mlađi igrači s ozbiljnom minutažom (ne simboličnom ) dok se iskusniji i skuplji igrači koriste selektivno, za utakmice koje nose veću težinu. U tom kontekstu, Dujaković je trebao imati jasnu ulogu i kontinuitet, a ne status “rezervne opcije”. Njegov odlazak u SC Derby nije slučajan, nego logičan potez igrača koji traži sustav, a ne obećanja.
Isto vrijedi i za Dorotića, kao i za Bubala i još nekoliko mlađih igrača koji su u jednom trenutku bili u planovima, ali nikada nisu stvarno ugrađeni u rotaciju. Nije problem u njihovoj kvaliteti, nego u tome što klub nikada nije osigurao širi kadar koji bi omogućio takav model. Za to je trebala konkretna financijska potpora – stvarni novac, a ne priča o budućim ulaganjima.
Iznutra gledano, najveći problem nije trener, niti pojedini igrač, nego potpuni izostanak sustavnog razmišljanja. Dvostruki program ne trpi kratak roster i ne trpi stalno “krpanje”. Bez dodatnih ugovora, bez jasne hijerarhije natjecanja i bez definiranih razvojnih uloga, mladi igrači ostaju između – nedovoljno korišteni da se razvijaju, a previše izloženi da bi bili stabilni.
U tom smislu, Dujakovićev odlazak u SC Derby trebao bi biti alarm, a ne fusnota. To je primjer kluba koji ima jasno postavljen razvojni model i zna što radi s mladim igračima. Dok se u Ciboni ozbiljnost bude mjerila izjavama, a ne budžetom, strukturom i kadrom, ovakve priče će se stalno ponavljati – samo s drugim imenima.
