Cibona nije instant klub, kao što nije nit će ikada biti Zadar. Tako i rješenja ne mogu biti instant rješenja. Cibona se kontinuitetom struke penjala, u smislenom procesu popela na krov Evrope i tamo maltretirala Real, Žalgiris, sve i svakog u bilo koje vrijeme u bilo kojoj dvorani. Hlađenje od takve Cibone bilo je sramotno, zločinačko i trajalo je dva desetljeća. Vraćanje kluba na mapu grada, regije i Evrope je dug, bolan i skup proces. Ne može se Cibona vratiti jednom pobjedom nad Galatom, trebat će pasti mnoga carstva nakon Osmanskog. Cibona i Zadar su neosporno identitetski klubovi ali se već dugo ne njeguju tako, ne brinemo o njima, ne znamo što bi s njima, postali su nam trošak i višak. Okrenuli smo glave od loše ili čak toksične priče. Umorili smo se i otuđili jedni od drugih. Na nagovještaj promjene reagiramo s nepovjerenjem i rezervom. Možda zaista dolaze bolji dani. Nek to bude s mjerom i nek traje dugo.