Sa ispodobruca.com:

13. SIXERS (6-9)

Onaj dobar niz je već zaboravljen, jednostavno s ovoliko ozljeda iznad glave nije lako igrati NBA košarku i opet su jedna od najgorih momčad u ligi - sada je moderno udarati po Colangelu jer priča gluposti uokolo (ili zato što premalo priča), a čovjek je u teškoj panici jer mu dva igrača koja bi trebali biti oslonci ne mogu istrčati na parket i pojma nema kakva ga budućnost čeka, a uz to ne može pronaći ni pošteni paket za dva bivša lutrijska izbora kojih su se javno odrekli i tako im srušili cijenu. U svoj ovoj kombinaciji loše sreće i lošeg managementa, Sixersima je jedina svjetla točka trenutno Šarić, što su potvrdili napravivši logičan potez - riješili su se Ilysove koji nije dio budućnosti, a inače jednog od junaka njihove ovosezonske renesanse, kako bi Dariu otvorili što je više moguće prostora. Ali, da li je u pitanju pravo svjetlo ili tek voštanica koja se pali jer nemaš pristup električnoj energiji? Bacimo pogled na brojke i barem malo otvorimo oči javnosti koja je zainteresirana za njegove igre na malo dubljoj razini od one koju serviraju masovni mediji.

Iako je prerano za proglasiti ga pouzdanim šuterom, a to nije jer ima problema zabijati preko striktne obrane (osim kada ga čuva Jerebko), što potvrđuje i podatak da u ovih 15 utakmica koje su sve osim jedne odigrane bez Embiida tricu šutira ispod 30%, nema sumnje da je Šarić solidan spot-up šuter. Kada je sam na perimetru i kada ima vremena dići se u pravilnoj formi, zabija s respektabilnim postotcima i dok je tako za njega ima mjesta u budućoj rotaciji u roli stretch četvorke. A čak i tako neugledne brojke (33% za tricu, 28% s poludistance gdje uglavnom poteže iz driblinga kad nema drugog izlaza) barem su nešto za uhvatiti se jer drugih slamki trenutno nema.

Naime, to što trenutno zabija više poena u prosjeku isključivo je rezultat povećane minutaže jer nema dovoljno tijela u rotaciji, ali i povećane potrošnje kako nema Embiida kao primarne opcije u napadu. Drugim riječima, Šarić je klasični primjer gomilanja šupljih brojki u lošoj ekipi, u čemu nema ničega lošeg ako se do tih brojki dolazi na pravi način. A on čak i u ovom lošem kontekstu u kojem definitivno manjka kreatora nalazi načina do njih doći čisto na račun energije i IQ-a - uz tu otvorenu tricu koju će zabiti, spremit će i par odbijanaca (to je još jedna bitna stavka u rookie sezoni, da je u stanju biti ozbiljan skakač usprkos manjku eksplozivnosti, što prevedeno znači da mu ne nedostaje žilavosti, što opet ne treba iznenaditi jer nije tipični rookie već veteran s 23 godine iza kojega je nekoliko godina profesionalne košarke), otvorit će se pravovremenim cutovima iza leđa obrane na ziceru i to je ta rola sporedne opcije koju ima u malom prstu.

Problem nastaje kod situacija u kojima se od njega očekuje kreacija i gdje treba stvoriti višak, za što jednostavno nema brzinu. Kada ga zatvore na šutu ili kada ostane 1 na 1 na vrhu reketa, spustit će loptu na parket i krenuti na ulaz od kojih je svaki prava avantura. Iznudit će par slobodnih, možda nešto i zabije, ali najčešće ili izgubi loptu ili mu zalijepe bananu. Ovo je nešto što će se s vremenom promijeniti - s iskustvom će naučiti birati situacije, plus kada ga okruže boljim suigračima imat će otvorenije puteve do obruča. Ali, ono što nikada neće imati je NBA atleticizam, zbog čega trenutno ima jedan od najviših postotaka blokiranih šuteva na obruču u ligi. Od 150 pokušaja polaganja 36 mu je blokirano, što iznosi 24% i to nisu dobre brojke.

Usporedbe radi, Okafor je kao rookie bio blokiran na 22% pokušaja, a Tristan Thompson, koji je zbog nemoći da zabije zicer morao mijenjati ruku kojom šutira, ima valjda jedan od najgorih postotaka ikada s 29% blokiranih pokušaja. S tim da je za Šarića možda najbolja usporedba Kevin Love, još jedan bijeli brat koji je kao rookie bananu viđao u 21% u obzir uzetih situacija. Čisto kao dokaz da se može biti produktivan igrač i bez elitnog atleticizma, ako imaš barem nekoliko kvaliteta. A iako nisu na elitnim razinama kao Loveove, Šarić ih ima, vidljivo se popravlja i u obrani iako i tu očekivano ima problema kada se treba osloniti na noge te je puno bolji u guranju u postu, zbog čega me ne bi čudilo da ga s vremenom Sixersi koriste i kao back-up centra u nekakvim specijalnim postavama. Na osnovu rookie sezone nema smisla previše toga predviđati, čak ni kada pričamo o poprilično starom rookieu, jer treba se prilagoditi i na novi stil igre i na novi stil života. Ali, može se pričati o plafonima, a oni su, usprkos solidnim box-score brojkama i standardno samouvjerenoj igri, poprilično skromni.