randy marsh je napisao/la:
svaka čast na finalu, realno ne bi trebali imati puno problema sa Litvanijom. Nadam se da ću upratiti negdje finale, volio bih da vidim Šarića na djelu u velikom meču.
Ne slažem se sa ovim što piše ovde većina, niste svjesni da sami sebi činite medjveđu uslugu. Pogotovo Mandrake, koji je poznat kao umjeren forumaš, a već sad (bez ironije) nameće Šariću ulogu čovjeka koji će sa pomoćnicima iz ove generacije odvesti Hrvatsku do vezanih medalja na EP i SP... Dug je to put, nema potrebe za tim sada. Takođe priče da bi ovaj turnir sigurno uzela i Hrvatska bez Šarića zbog ostalih talenata su malo pretjerane. Jebote, pa i ostali igraju košarku, nije baš da su svi najveći talenti iz generacije 94 u Hrvatskoj.
Što se tiče Srbije, ne padam na te priča pobjednički/luzerski mentalitet. Sve je to kolo koje se okreće, danas su gore, sutra dole... Svi pamte Kecmanovu trojku u Zagrebu, ali nakon nje je usledio Childressov "skok niotkuda" na F4. Svi pamte Teodosićevu trojku Špancima, a nakon nje je usledio Tuncerijev koš iz auta...
Kada je u pitanju košarka ja se vodim onom "sve se vraća sve se plaća" i ne obraćam pažnju na srećne i baksuzne završnice.
Ova generacija je suvi prosjek, i samo sticajem okolnosti su u polufinalu, jer je konkurencija prilično siromašna. Ne možeš pucati na titulu sa timom u kojem je glavni igrač Džambo Janković, jednostavno ne bi bilo dobro za košarku. Ovoj generaciji fali možda i 2 ključna povređena igrača, Vasilije Micić i Nikola Milutinov. Sve u svemu, obzirom na manjak talenta i povrede, 94 generacija je polufinalom ovde i finalom Manhajma napravila soldine rezultate.
Ostavljajte ovde linkove za finale večeras, voljan sam gledati. I srećno

Vidi cijeli citat
Gle, potpisujem tvoj post od riječi od riječi.
Znaš i sam da su to samo želje i nadanja isfrustriranog košarkaškog
fanatika, naravno da je veliko pitanje što budućnost nosi.
Ali, gledajući njih dvojicu na ovim prvenstvima ne možeš a ne dobiti
dojam da su daleko iznad svoje generacije i da su baš dva zbiljska
dragulja europske košarke (u tu kategoriju ulaze još samo Rubio i
Valanciunas od 90. godišta pa dalje). Svatko tko prati košarku to
primjećuje, jednostavno se vidi. Jučer je npr. svaki od 24 Šarićeva koša
bio individualna poezija, romantika košarke - trganje kičmi, coast to
coasti, pivotiranje, lažnjaci i ulazi... Takvo košarkaško znanje,
talent i tehničke sposobnosti nema ni približno niti jedan drugi igrač
na ovom prvenstvu. Naravno da je problem što se njihove individualne
kvalitete kod nas ne znaju uklopiti u sustav momčadske igre koji bi
njihovu košarku učinio još boljom i korisnijom, ali to je sad neka već
druga priča.
Priča o naslovu bez Šarića samo je karikiranje onoga što se događa kod
nas, priča o selektiranju momčadi na način 7 igrača + 5 navijača. A
opet, svatko tko prati domaća juniorska natjecanja zna vrlo dobro kako
zanimljiva momčad bi se mogla sastaviti i bez dvojice najboljih. Možda
ne bi uzeli zlato, u sportu ionako ništa nije sigurno, ali da bi bili u
stanju boriti se za zlato (i kao takvi možda i prvi favorit natjecanja) u
to sam siguran.
O luzerskom mentalitetu, kompleksima i sličnim poštapalicama sam već
pisao pa mi se ne da ponavljati. Uglavnom, niti ja ne priznajem te
termine kao relavantne. Sve je stvar kvalitete - ako ti se jednom desi,
možeš reći da nisi imao sreće; ako ti se desi drugi put, onda se već
moraš zamisliti; ako ti se desi i treći put u nizu, onda moraš priznati
da je problem u tebi.