J. Repeša i A. Petrović su, prije svega, vrhunski treneri. Njihova trenerska dostignuća u posljednjih gotovo 40 godina, ne treba nabrajati. Rame uz rame s Vujoševićem i Obradovićem (koji praktički svi ista generacija) a ima još mnogo vrhunskih trenera u toj jednoj generaciji rođenih potkraj 50-tih i početkom 60-tih po Europi, pri čemu bi samo na nabrajanju imena trebalo potrošiti određeno vrijeme. Desetak godina stariji su bili Pešić, Tanjević, pokojni Dušan Ivković ili Pero Skansi (da ne spomenem K. Čosića i M. Novosela)... No vratimo se na Repešu i Petrovića, oni su bili spremni žrtvovati i trenerske karijere kako bi se posvetili hrvatskoj košarci i nije im u tome baš sve uspijevalo, ali su, podmetnuli leđa onda kad je trebalo, pa makar za te upraviteljske vode ipak nisu bili najkompetentniji. 

Druga je stvar što se Savez suočava s izazovima druge prirode. Ako ćemo malo zaći dublje u povijesti, Liga je 90-tih iznjedrila niz etabliranih trenera, od Petrovića i Repeše, zatim je tu bio Spahija, Anzulović, eto kasnije su stigli Rimac, Golemac, Sesar, Milačić, Velić. D. Gjerga je također započeo kao pomoćnik u Ciboni, a i Perasović je jednu sezonu proveo u Ciboni. Dakle nije problem u trenerskoj struci, ona se i dalje drži na respektabilnom nivou. Problem je nedostatak kvalitetnih mladih igrača, odnosno više bi se moglo reći njihov pristup ili način razmišljanja, koji je u smjeru da što prije odu van. Naravno da i u klubovima nije stanje najbolje, a teško se othrvati unosnoj ponudi iz inozemstva. No koliko bi značilo da imamo klub koji okuplja mlade igrače i razvija ih u pravom smjeru. ABA liga izgubila je tu funkciju i postala "svijet za sebe". A Premijer liga se još teže, zapravo i ne može, uopće s tim nositi. 

Ubaciti Sesara u svaki mogući post. Kako ti ne dosadi ?

Ova rečenica Reset-21 je dno:

"No koliko bi značilo da imamo klub koji okuplja mlade igrače i razvija ih u pravom smjeru."

Znači, ponovo bi trebalo da jedan klub (Cibona) skoro besplatno otima sve što postoji u Hrvatskoj košarci i legalno guši konkurenciju. Tako smo od naslijeđa Jugoslavenske škole košarke dospjeli do stanja u 2000-tim, kada su se prestale osvajati reprezentativne medalje.

Doslovno me oči peku od napisanog...

Ajde kad si već to sve nadrobio tu, ali ne spomenuti niti jednom Jusupa među tim gore ljudima je strašno. Što su ti kompleksi a... Je li ti posteljina na lik Sesara?

a niti Roko Leni Ukić kojem su nudili tu ulogu pa ih je pametno otkantao

Zašto i po čemu bi netko je igrao košarku na vrhunskom nivou odmah bio neki dobar sportski direktor trener ili bilo što slično?

To su posve različite stvari, a i ako imaju potencijala, trebaju se tome učiti drugdje a ne na nacionalnoj reprezentaciji

Žao mi je da se ti kao jedan stvarno smireni I promišljeni forumaš hvataš na ove Resetove udice. Ja ti njega zamišljam dok piše ove svoje postove kako se unaprijed veseli kako će s kojom svojom rečenicom nekome dignuti živce. Tako da mene on uglavnom nasmijava.

Ono što je bilo u 90-tim, bilo je organizacijski na puno višem nivou nego danas, ali sve ima svoje razloge, uzroke odnosno posljedice.

Cibona je bila športski, a još više poslovni, vrhunski organiziran (zahvaljujući velikom g. Novoselu koji je to pedantno i vizionarski to vidio) projekt, dimenzija više u odnosu na ostale kolektive (Zadar, Split, Zagreb, Zrinjevac...) stoga se itekako isplatilo plasirati i ulagati u nju. Naravno, bilo je u ono vrijeme malo i političkog zaleđa, ali Cibona je do početka 00-tih ostvarivala u europskim okvirima vrlo respektabilne rezultate, pri čemu je Top 16 u Euroligi bio minimum.

Cibona je imala po sezonama kvalitetne strance, padaju mi na pamet Doug Lee, Evgenij Kisurin, Chuck Atkins, koji su kročili klubom, ali okosnicu su činili domaći igrači + "pridošlice" koji su toliko bili udomaćeni da smo ih smatrali svojim u potpunosti. Kada se spomenu prezimena Radulović, Mršić, Mulaomerović, Marcelić, Žurić, Rimac, nešto kasnije Giriček, Bagarić... odmah je bilo sve jasno. A A. Petrović, J. Repeša kao treneri, bio je tu nakratko i nešto stariji Jelovac, ali nije se dugo zadržao no zato je veliki iskorak u karijeri napravio N. Spahija. Nije se više ništa moralo reći - Cibona. Veličanstveno ozračje na tribinama za vrijeme utakmice Eurolige, pravi ambijent.

Liga je bila ujednačena i klubovi su igrali bitnu ulogu u Europi. 

Nerealno je očekivati put prema tome, ali koliko je samo košarka devastirana ne nužno lošim vođenjem čelnih ljudi u savezu (pogotovo u vrijeme pokojnog Radića) koliko drugim okolnostima. Hrvatska se privreda više nije mogla nositi s ostatkom Europe koji su mnogostruko više počeli ulagati u klubove. Još devedesetih tu su bili snažni privredni subjekti kao jedan Badel, Dona, Franck, Croatia Airlines, Croatia osiguranje..., koji su si mogli priuštiti ulagati u šport. Kasnije bi to bio prevelik zalogaj i za njih same. Udio ulaganja je vremenom padao, a troškovi opstanka u etabliranim društvo iz godine u godinu se drastično povećavao.

Ma kakav Kruno Simon i Marko Tomas, ne trebaju nama ljudi koji su igrali kosarku i nista drugo nisu radili u životu pa da sjednu u upravljacku stolicu... nama trebaju financijski stručnjaci, profesori košarke,kinezilogije, fizioterapeuti, logistika, omladinske škole, regionalni i domaci turniru za sve uzraste... Kruno Simon nista ne zna osim žvakati žličicu od kave i pucati u prazno... dajte nam struku, školovane ljude sa pedigreom iz raznih gospodarstava.