Ne može Tvrtko sa njim razgovarat jer "nisu na istoj valnoj duljini"? Jedan je svojim vrijednim i predanim radom stekao ime i ugled u košarkaškoj Europi, a drugi je, još uvijek, "rektalnim alpinizmom" novinarčić lista koji ima nakladu 20-ak k primjeraka, u zemlji u kojoj je istinsko novinarstvo davno nestalo?

Sve navedene činjenice su mi vrlo dobro poznate. Savez umjesto da uvodi reda i potakne rad s mladima na korist klubovima, savezu i opčeniti košarci, idu u smjeru pogodovanja tim klubovima, na štetu košarke i razvoja. Predlagao sam neka rješenja kako napraviti korake koji će odgovarati svima, ali nema sluha u savezu.

Ako se s mladim igračem kvalitetno radi i ako on vidi svoju priliku u matičnom klubu neće otići dalje kada napuni 18. sve je do kluba.

ako se klinac vidi u klubu i u tim seniorima, slažem se, ali recimo klub ti igra 2 ligu, a imaš kvalitetnog klinca, ma kako god ti dobro radio nećeš ga zadržati niti se naplatiti... 

kako se sada stvari razvijaju, klubove će biti sve teže motivirati na kvalitetan rad s mladima... niti podrške, niti novaca, niti uvjeta, niti sustava natjecanja a na kraju niti povrata

Upravo u takvim stavovima je problem, gledaju se sitni interesi umjesto viših interesa.

Ako je klinac kvalitetniji od razine kluba i prije dolaska u seniore ga treba za njegovo dobro i razvoj poslati u klub na višoj razini. Klub ako gleda kratkoročno nema korist od toga, dugoročno takav igrač će znati cijeniti takav potez i vratiti to klubu na više načina.

Veliki problem HR košarke između ostalog je upravo sujeta i gledanja kratkoročne koristi i tako je na svim razinama

Moj osobni način rada kao i kluba u kojem jesam je da igrače koji prerastu naš mali klub, za njihovo dobro šaljemo u druge klubove kako bi napredovali (potpuno besplatno)

Svi igrači se vračaju u klub na neki način i jako cijene takav odnos. Sudjeluju ljeti u školi košarke s djecom i svako ljeto dolaze na individualni rad.

Evo ti prijedlog, pogledaj kako rade taljani: Prvi koji registrira mladog igrača (od minibasket) taj klub postane "vlasnit" registracije igrača. Ako drugi klub želi taj igrać, recimo u kadete, mora platiti matičnog klubu godišnju naknadu (oko 450€), do svoje 20 godine. Ako klub igra A ligu za registraciju treba platiti preko 600€. Nema više kako kod nas se dešava da recimo na primjer KK Marsonija ima talentiranog U13 i Cibona ga uzme za ništa. Na taj naćin mali klubovi imali bi "stimulans" da razvijaju igrača za "velikih klubova" a veliki klubovi ako žele uzeti dotovih igrača moraju platiti. Na taj naćin taljani štite rad malih klubova. Kada onda igrać dođe do svoje 20 tek tada igrač je slobodan potpisati sa bilo koga ugovor. Ali tek sa 20 godina. Zašto moramo izmisliti toplu vodu?

nemam ništa protiv da klinac ode u "veći" klub, pogotovo kada preraste matični klub. Problem je što matični klub nema koristi ulagati u klinca kada taj klinac odlazi a da se to matičnom klubu ne vrati. Sviđa mi se ideja koju je naveo "RABLJAN" ili kako je to u nogometu posloženo... 

S druge strane taj veliki klub, melje klince kao na traci radi postizanja rezultata, na kraju su svi na gubitku... eto i Tišma je prerastao Dubravu pa nakon Reala spašava se u Derbiju sada Splitu, Gnjidic je prerastao Dubravu i Cibonu, sada se eto razvija u COL... samo pitanje je tko se od prvih klubova naplatio,.,,, znamza Tismu da se Dubrava nije naplatila...

 

ne vidim koji je to sitni interes ako pričamo o zaštiti klubova koji rade s mladima i stvaraju ih u odnosu na ekipe koje okolo skupljaju klince i nakon jedne ili max dvije sezone ih škartiraju... skupe klince od kojih klub iz kojeg su ga pokupili nema nikakvu zadovoljštinu. na primjer, radiš s klincem 5 godina i onda on pređe u "veliki" klub a ti si uložio prije svega vremena, a onda i resursa, i sada kada gledaš da vratiš uloženo klinac ode ua 0 kuna, isprike eura. koji je smisao? nekada su klubovi radili i stvarali igrače ciljano da bi od toga živjeli... zar ne bi trebao biti interes npr Dubrave da na Kosu ili Juriću zaradi i to uloži u sljedeće generacije, a ne da njih dva odu za 0 kuna... ili su takvi klubovi humanitarci...

Vidim da se ne uspjeva shvatiti poanta onoga što želim reći, a to je malo dublji problem koji proizlazi iz društva i shvaćanja svijeta. Dok je novac osnovni cilj i primarna stvar opčenito u životu i radu, nikada kao društvo nećemo napredovati, dapače. To se ne odnosi samo na HR već na cijeli svijet gdje je novac i profit vodilja svega. Znam da sam otišao u filozofiju i da sam utopista, ali meni novac ne predstavlja puno niti me potraba za novcem vodi u životu. Novac je nužna stvar u današnjem društvu i životu, ali ne smije biti vodilja i glavni cilj.

Dobiti odštetu za mladog igrača od 1000 eura ili manje, ne znači apsolutno ništa niti će dugoročno išta donijeti. Igrač kojeg se pošalje smisleno u kvalitetnu destinaciju za njegov razvoj i odluka se donese zajedno s roditeljima i eventualno menađerom, dugoročno donosi puno više, ako baš želite i novca.

Primjer mojih igrača koji su kao predkadeti poslani u veči klub i igrali su državnu ligu, ali poslani na način da se i dalje s njima radilo dijelom kod nas, ali su nastupali za taj klub. Tako su bili vidljiviji drugim klubovima na još večoj razini. Nakon dvije sezone su ih tražili još veći klubovi. Jedan je prešao i za njega je ovaj klub gdje smo ga mi poslali dobio odštetu od 10 tis. kuna.

Taj igrač se i danas vraća kod nas i pomaže, dok u klub koji ga je "prodao" ne ide niti im pomaže. Svojim povremenim prisustvom na treninzima i ljeti u ljetnoj školi puno pridonese u motivaciji i privlačenju djece i tako kroz članarine donese puno više od odštete pri prodaji. Največi dio dresova i lopti u klubu su kupili sponzori, koji su uglavnom bivši igrači koji su uspjeli u drugim sferama života, ali nisu zaboravili životne lekcije koje su dobili u klubu i kroz košarku i tako vračaju klubu/košarci ono što su dobili.

Djecu je potrebno odgajati a ne samo učiti košarci, potrebno ih je učiti svim drugim stvarima oko košarke i života, jer vrlo mli broj njih će uspjeti, ali uz pravilan odgoj će ih se zadržati u košarci na neki drugi način. Basketball for life je cilj. Dok se u djeci gledaju bankomati, nikada se neće postići životna povezanost i zahvalnost. Na takav način ako djeca i donesu nešto to je vrlo kratkoročno, a u pravilu svi su na gubitku. Novac i profit kod rada s djecom ne smije biti primarni cilj. Kada to prihvatimo, biti ćemo puno produktivniji i posljedično imati na kraju svega i više novca.