Treba im dati još malo vremena, pogotovo ovim mlađim djelatnicima, naročito našim donedavnim reprezentativcima koji su se odlučili ostati u košarci i raditi na poboljšanju javne percepcije. Sada Simon i Ukić, možda uskoro netko poput Planinića, Rudeža, Rozića, Žorića, Garme imao bi što za reći i - pokazati, ne samo na terenu, nego i šire. Ne razumijem taj podcjenjivački mentalitet, pa niste valjda pomislili da su Rukavina, Vrankovići, Sesar tu zauvijek, ako ima i svježijih kojima je stalo do boljitka hrvatske košarke. Postupnim promjenama daje se šansa svima, neki će se primiti ozbiljnog posla, a ako ništa drugo, podmetnut će svoja leđa. Najlakše bi bilo samo dignuti sidro i otići te pritom proljevati žuč na trenutno stanje ne razmišljajući koliko im je hrvatska košarka u stvari dala. Pritom ne mislim na istinske velikane poput T. Kukoča koji su se maknuli i posvetili drugim životnim putevima.

Jesu li Sesar, Ukić, Simon idealni? Pa naravno da nisu. Ali oni su tu, odabrani. Ne možemo se oslanjati na J. Repešu, A. Petrovića i druge velikane iz onog vremena, iskusne košarkaške djelatnike i sladokusce koji su sada u ozbiljnijim godinama. Naravno da je nekoć košarka bila na puno većim granama. No blaćenjem se neće ništa postići. Treba biti skromniji i ponizniji.