Roko Ukić izbornik reprezentacije,bez ikakvih škola,pedagogije,ljudi završavajući ipak neke seminare ili nedaj Bože fakultete,ali nemoj slučajno talasat protiv sadašnjg ili bivšeg vodstva,to je trgedija sporta i naše košarke,zato jesmo tu.

Da je završio fakultete onda nebi bio profi košarkaš pa bi se pitali šta tip koji nije igrao ozbiljnu košarku glumi izbornika

Treba biti realan - nitko sa strane ne može samo tako ući u vrata hrvatske košarke, savez i slična tijela, a interes za košarkom u Hrvatskoj je jako skroman. Da nema ljudi koji sa predanošću i entuzijazmom obavljaju svoj posao, stvari bi bile još i lošije. Isto tako, pa logično je da nekim bivšim proslavljenim košarkašima bude ponuđeno neko mjesto. Ukić svakako zaslužuje to da se oko njega stvara publicitet, na to je navikao u igračkim danima, a sada se to prenosi i danas, nedugo nakon završetka svoje plodne igračke karijere. Čovjek je pozitivac i nebrojeno je puta pokazao da mu je u interesu podmetnuti leđa za boljitak hrvatske košarke. A to bi se moglo jednako tako nadodati i za Simona, Sesara i da ne nabrajam mnoge.

Svodi se na "koliko para toliko muzike" i gotovo. Možemo mi maštati da nema nikakvog oblika nepotizma, da igraju u reprezentaciji isključivo najbolji igrači te da u savezu djeluju isključivo oni najsposobniji. Ali takvih baš i nemamo, odnosno ovo što imamo jest najbolje u ovom trenutku. Zato vrijedi dati podršku ovim momcima što imaju toliku volju i ljubavi za ovaj šport koji im je puno toga dao. I sada je vrijeme da mu se oduže.

Treba biti realan - nitko sa strane ne može samo tako ući u vrata hrvatske košarke, savez i slična tijela, a interes za košarkom u Hrvatskoj je jako skroman. Da nema ljudi koji sa predanošću i entuzijazmom obavljaju svoj posao, stvari bi bile još i lošije. Isto tako, pa logično je da nekim bivšim proslavljenim košarkašima bude ponuđeno neko mjesto. Ukić svakako zaslužuje to da se oko njega stvara publicitet, na to je navikao u igračkim danima, a sada se to prenosi i danas, nedugo nakon završetka svoje plodne igračke karijere. Čovjek je pozitivac i nebrojeno je puta pokazao da mu je u interesu podmetnuti leđa za boljitak hrvatske košarke. A to bi se moglo jednako tako nadodati i za Simona, Sesara i da ne nabrajam mnoge.

Svodi se na "koliko para toliko muzike" i gotovo. Možemo mi maštati da nema nikakvog oblika nepotizma, da igraju u reprezentaciji isključivo najbolji igrači te da u savezu djeluju isključivo oni najsposobniji. Ali takvih baš i nemamo, odnosno ovo što imamo jest najbolje u ovom trenutku. Zato vrijedi dati podršku ovim momcima što imaju toliku volju i ljubavi za ovaj šport koji im je puno toga dao. I sada je vrijeme da mu se oduže.

Imamo mi i obrazovanih trenera, samo nije klimavac glavon i lizac dupeta. Citajte pazljivo ovaj intervju

Izbornici su postajali oni koji su »imali vremena« i bili po nečijem guštu, iako ništa nisu osvojili. Jusup nikad nije dobio priliku, bez obzira na trofeje.

– Neću reći da sam se s time pomirio, ali… Bio sam igrač, završio sam fakultet za fizičku kulturu. Obrazovao sam se da bih bio trener. Radim od 1986. godine. Mislim da nijedan trener nije afirmirao toliki broj igrača, jer nikad nisam dobio priliku raditi s većim budžetima, kao što je i sada slučaj. S tim Zadrom sam nešto i osvojio, u BiH sam nešto napravio. Zar nije čudno da u 30 i nešto godina nisam dobio priliku? Ostao sam svoj i plaćam skupu cijenu. I kada ovi klinci u Zadru narastu, doći će lova i doći će majstor koji će je uzeti. Već se događalo. Više se i ne neviram, volim košarku, radim i znam što me čeka.

Jednostavnost i čovječnost, to je Jusupov životni kredo.

– Vjerujem da je to kvaliteta i netko bi to trebao prepoznati. Čini mi se da je problem u onima koji to ne prepoznaju, a ne u meni.

U konačnici, to se vidi na parketu. Mene igrač teško može kupiti jednim potezom. Što se tiče trenerske struke, malo sam se distancirao. Imam kontakte s trenerima u BiH, strukom iz Srbije, Slovencima, s Draškom Prodanovićem sam veliki prijatelj od kojeg tražim savjet. Uvijek sam se davao, nesebično davao znanje predavajući na Višoj trenerskoj školi, uvijek sam bio otvoren, ali u konačnici nisam čuo javno pitanje od struke zašto nisam dobio šansu. Vidio sam u čemu se tu radi, a u prilog tome da sam dobro postupio je cjelokupno stanje u hrvatskoj košarci. Ako mi nemamo karaktera, kako to možemo očekivati od naših ekipa.