komentator na max sport 1 u prijenosu kaže da je Vuković gotovo na svakoj utakmici na triple double, ali i pravilo da u prvenstvu istovremeno u igri mogu biti dva stranca, a jedan da mora biti na klupi. Ne znam za to pravilo gdje jedan stranac mora biti na klupi..mislio sam da ga ne trebaju ni imati, ilio da može biti bolestan, ozlijeđen,,,,ali ne mora biti na klupi

Ja sam prije govorio da bi bilo bolje da ABA ligaši ne igraju domaće prvenstvo, međutim bio sam u krivu i priznajem to i nadam se da ću dobro argumentirati u malo dužim crtama.

Premijer liga se NE sastoji od puno klubova koji nemaju jasno definirane ciljeve, ja bih tu osobno izdvojio samo Dinamo i možda, ali samo možda Zabok kao klubove koji:

a) niti razvijaju mlade igrače

b) niti imaju kapacitete za napasti osvajanje prvenstva

c) niti im je u pitanju grčevita borba za opstanak.

Prvenstvo napadaju Zadar, Split i Cibona koji BI TREBALI imati dovoljno širok roster te određen broj mladih igrača koji će svojim doprinosom omogućiti tim favoritima da gube, ili bolje rečeno “kiksaju”, u minimalnom broju utakmica protiv ekipa s dna tablice. Tišma, Perkušić, Klarica, Sikirić i tako dalje, mislim da imaju kvalitetu za biti standardni dio prve petorke u domaćem prvenstvu, također su se i dokazali u dosta navrata. Prošle godine je nekoliko mladih igrača koje je Zadar imao u rosteru svaku utakmicu domaćeg prvenstva igralo minimume minimuma minuta, skupljao mrvice zadnjih minutu, dvije na parketu u riješenoj utakmici, a Zadar je svejedno izgubio startnu jedinicu koja se toliko gonila i na kraju pomeo Splita u finalnoj seriji, pa ima li ta startna jedinica toliku težinu da nijedan od nositelja prvenstva ne može u sustav ubaciti baš nijednog jedinog mladog igrača iz vlastitog pogona, ne znam baš.

Dalje, tu su klubovi gornje sredine tablice, čitaj Cedevita i Dinamo. Cedevita klub s odličnim planom i programom, uspostavljen je fokus na razvitak nekolicine mladih igrača pretežito na vanjskim pozicijama čije rupe u rosteru upotpunjavaju neke iskusnije glave. Trenutno to možda tako ne izgleda budući da na visokim pozicijama nema mladih igrača, a bekovske drže Allen i Luke, međutim svakako pohvala što su godinama razvijali i razvili Vita Kučića, doveli dečka sustavnim radom od pretkadeta do ABA lige i to je dobar posao, nadam se da će barem jednak uspjeh imati i s prvenstveno Bogdanovićem i Bilićem pa onda i sa Serdarušićem i ostalima. Za Dinamo sam već rekao da ne razumijem baš najbolje ciljeve i ovako sastavljen roster, puno je tu veterana, čini mi se da više služe Sesaru za održavanje trenerske forme nego on njima za ostvarivanje njihovih ciljeva. Doduše, kojih to ciljeva? Ako je cilj što bolji plasman u domaćem prvenstvu, po mom mišljenju, to je dosta glup cilj koji ne služi ničemu i nikome.

U nastavku imamo klubove iz donje sredine tablice kao što su Dubrovnik, Zabok, Dubrava i Šibenka. Dubrava i Šibenka imaju jasan fokus na mlade igrače poput Kosa, Rajaofere, Paponje, Skorića, Klarina itd. i mislim da to i jest najbolji put za ekipe poput njih jer ti je u ovakvom modelu lige, i tvojoj klupskoj financijskoj situaciji, bolje imati ulaganja u struku nego u igrački kadar pa neka trener s ostalim trenerima u klubu maksimalno iskoristi ono što im je dano u ruke i time doprinese ne samo klupskoj, timskoj i lokalnoj kulturi već i hrvatskoj košarci. Zabok je također klub koji naginje Dinamovim klupskim ciljevima, međutim puno je to mlađa ekipa koja se van veteranske visoke linije u vidu Črnjevića i Cinca sastoji većinski od igrača mlađih od 26,27 godina, a i osobno pratim razvitak Antonija Sikirića, dečka na posudbi iz Zadra za kojeg smatram da dobro napreduje i dobiva finu minutažu kod jednog od najboljih trenera domaćeg prvenstva, Ivana Tomasa. Ostaje mi Dubrovnik, koja je jedna od lijepih priča domaćeg prvenstva iz razloga što nisam očekivao prije početka sezone da ih se neće spominjati u rubrici “grčevita borba za opstanak”. Perinčić vodi sjajno ono što ima, stranac Levi kojeg imaju je sjajan radni igrač, Dubelj i Vujičić su mladi nositelji i domaći dečki, tu je i Tomislav Cvitković, a taj kvatro upotpunjuje nekolicina mladih igrača poput mlađeg Vujičića, Klarića, Gizdavčića, Guština itd.

Među klubove iz najnajdonjeg dijela tablice spadaju Alkar, Škrljevo i Bosco, kojima je svaka pobjeda zlatna vrijedna jer im povećava šanse da i dogodine ostanu u najvišem rangu hrvatske košarke. U Alkaru gotovo pa najveću prosječnu minutažu u ekipi imaju dva momka od 20 godina, Matulina i Jukić. Škrljevo također nudi bitnu igračku participaciju Bartu, Gulinu, Šariću, Svobodi, a mogli bi i Šljivariću malo veću, dok je Bosco razvojna ekipa Cibone, a u njoj je na posudbi iz Zadra i Ivan Njegovan (‘04.).

Znači, većina lige ima i koristi mlade igrače te daje priliku mladim igračima i cijela poanta priče je da je i tim mladim igračima korisno igrati protiv kvalitetnijih ekipa u vidu hrvatskih abaligaša uz koje mogu rasti i napredovati. Također, abaligaši mogu iskoristiti domaće prvenstvo za uigravanje novih akcija, novopridošlih igrača, a i razvitak i afirmaciju vlastitih mladih igrača. Ligu se može unaprijediti smanjenjem prijelaznih rokova, kao što je netko već spomenuo u prijašnjem postu, ili smanjenjem broja stranaca u petorci na jednog. Zasad su u pitanju dva stranca i ograničenje na 4 besplatna registriranja stranaca u sezoni, svako novo poslije četvrtog se plaća neku cifru, ako se ne varam. Mislim da u tom smjeru možemo dodatno unaprijediti ligu s još većim naglaskom na domaće, ali smatram da je velika većina lige ipak prebacila fokus na mlade igrače, porast je u minutama igrača mlađih od 22. godine očigledan u usporedbi s prošlom sezonom do te mjere da Sportski kod ne izbacuje više rubriku koliko je koji mladi igrao minuta u zadnjem kolu jer je u svakom klubu prilika pružena bar jednom ili većem broju momaka - i to može biti samo pozitivno i plus za napredak hrvatske košarke. Neka mali rastu s velikima, nema potrebe da veliki igraju samo ABA ligu, na kraju krajeva, njihova uloga u njoj je jednaka Dinamovoj u Premijerci, dok ostatak lige ili puca na vrh ili se bori za ostanak ili razvija mlade igrače. Ta 3 mjesta u regionalnom prvenstvu dugoročno treba čuvati za bolje dane hrvatske košarke samo iz razloga jer su nam jedini izlaz u Europu, dok ih kratkoročno treba čuvati kako bismo i dalje imali taj užitak gledanja nekih od najboljih europskih momčadi na domaćim parketima.

Stoga, nemojte dodatno smanjivati vrijednost hrvatskog prvenstva, treba zajednički cilj svih sudionika biti opće unaprijeđenje, a ne odvajanje malih od velikih.