Aco je držao Simona u igri jer je jedan od rijetkih koji može spustiti loptu na parket kada je Roko dobio treću osobnu. Srbi takvih ipak imaju puno više.
Razlika je u puno kompliciranijim akcijama koje Srbi odigravaju i u širini klupe. Oni imaju obrambene specijalce koji uđu na par minuta i izmore protivnika i koji puno bolje igraju obranu, a mi momke koji bolje tapšaju po leđima i dodaju boce sa vodom.
Šteta, ali iskreno, ništa što ljudi koji razumiju košarku a ne prate je od euforije (Top 16 EL, EC, F4 ABA lige ili na velikim natjecanjima) nisu mogli očekivati.
Srbi imaju Markovića, Simonovića, Kalinića i još Lazića, Dangubića i slične koji nisu pozvani dok mi imamo samo Babića od takvih. Sljedeći su Ramljaci i Bošnjak bez šuta. Marčinković i, zaista, Krušlin. Lako je sada reći da se trebalo zvati Perića, Ramljaka, možda Buvu, Sobina ili nekog petog kada je očito da su neki zvani radi menadžerskih veza i radi toga što muče i spariraju.
Sve dok se stvari ne ispitaju iz dna, iz srži problema, ćemo i gledati ovakve situacije gdje nam igrači na individualnu kvalitetu i splet okolnosti ostvare rezultat, a kada na to treba doći nadogranja struke i taktike - padamo.
No, lakše je zvati igrače koji se neće buniti nego zvati nabolju momčad (što ne znači i najboljih 12 igrača) i među njima napraviti kemiju i uigrati nekoliko taktičkih akcija. Ruku na srce, Srbi su u jednoj četvrtini pokazali više raznovrsnosti nego mi čitavo ljeto. Doduše, većinom zahvaljući "luzeru" Teu i neigranju Ukića. A kada ja zazivam Ukića, jasno vam je.
Ako nas krene šut, i dalje imamo šansu.
Una coppa di buon vin fa coraggio fa morbin.
