Bilo bi optimistično to za kazati jer Mijatović u svojim kasnijim četrdesetima dostiže vrhunac svoje trenerske karijere, no ipak jest Repeša ukupno gledano kroz cijelu karijeru, ali i ako samo gledamo presjek, postigao više. Kao prvi trener nekako je Repeša uvijek bio 'u vatri' bilo da je riječ o klupskoj košarci, a bilo da je riječ o reprezentaciji. Repeša jest uz A. Petrovića daleko najprodorniji i najuspješniji hrvatski trener od samostalnosti Hrvatske, dakle 35 godina, a obojica su praktički čitavo to vrijeme u pogonu. I dan-danas, sada već skoro "pod stare dane" (iliti u najboljim godinama) traže izazove, mada bi se obojica mogla umiroviti jer ono što su učinili za košarku (pogotovo Hrvatsku, ali i kroz Cibonu, tokom 90-tih i dijelom kasnije) nevjerojatno je dostignuće. S druge strane godinama su izvlačili i hrvatsku košarku kada je "brod počeo tonuti" i u tim teškim trenucima po hrvatsku košarku, ostavili su jako dobar dojam. Ali i oni su ljudi od krvi i mesa, pa su u nekim slučajevima i pogriješili. 

Time ne želim obezvrijediti jedne trenere koji u ovim godinama upravo ostvaruju jako dobre rezultate, poput Mijatovića. No Mijatović je nekako uvijek bio više "čovjek iz sjene", onako studiozan, nenametljiv, ali opet na visini zadatka. I Gjerga je negdje u toj kategoriji, bez obzira što nije bio izbornikom hrvatske reprezentacije.

Isto tako ne bi ni prema Sesaru, Mršiću, Mulaomeroviću, Anzuloviću (obojici) ili Perasoviću trebalo biti odviše kritičnki nastrojeni. Probali su, bilo je uspona i padova. Nadam se da će s Mijatovićem posrtaji biti rjeđi i ne toliko bolni.