Koliko god uporno potcrtavao poantu, toliko je uporno ljudi promašuju. Ne radi se o tome da igramo klasičnu formaciju s podjelom uloga od 1 do 5. Nijedan naš vanjski igrač (osim Hezonje i priželjkivanog stranca) ne radi razliku na terenu.
Zato se ne očekuje od Gnjidića ni Kalajžića da organiziraju i poentiraju nego da u obrani donesu fizikalije i uklope se u zid kroz koji će se teško bilo tko probiti.
U napadu trebaju povući kontru i prenijeti loptu do onih koji zapravo organiziraju igru (po meni, prvenstveno Ružić i Šiši).
Zato sam naveo primjer Kalajžića koji radi blok Splitovim visokima u finalu PH kad je Split taktički i rezultatski dobivao Zadar. Gnjidić bi eventualno, osim blokova, mogao ugurati pod koš nekog niskog čuvara i stvarati missmatch.
A obojica mogu iskoristiti neku rupu i otići na zakucavanje.
Naša igra bi se bazirala na visokim, pokretljivim, snažnim igračima, prvenstveno četvorkama i peticama koje mogu pogađati izvana, fintirati i otići do kraja, a imaju razumijevanje igre i osjećaj za asist na nivou playa.
Uz to, Hezonja i stranac dobivaju puno bolji kontekst i tu i njihove kvalitete mogu bolje doći do izražaja.
Naročito je to potrebno Hezonji jer on funkcionira ili kao poludjeli osvetnik sam protiv svih (ako ga krene šut, što je uvijek lutrija) ili u sustavu s kvalitetnim suigračima i jasnim zadacima.
Ideja je da Šarić, Ružić, Jelavić, Ivišić, Matković, Šamanić kao visoki, dobri šuteri, koji mogu otići i do kraja, odigrati leđima, bar pola njih su i kvalitetni dodavači, budu stalna prijetnja u napadu. Jer nije lako zaustaviti tako korpulentne ljude na ulazu ili jedan na jedan pod košem. Na šutu će pogađati izvana protiv nižih ili otvorene šuteve. A mi bismo imali konstantno troje takvih na parketu plus stranac i npr. Gnjidić koji može raditi missmatch i navlačiti obranu.
Klupa je na poziciji visokih podjednako kvalitetna kao i prva petorka pa bismo mogli držati visok intenzitet na oba kraja parketa cijelu tekmu.
U tome je ključ: obrana gdje je teško proći i šutnuti jer su svi cca 2m i više, agresivni i igraju na maksimalnom broju okretaja, i napad gdje imamo nekoliko visokih koje je teško blokirati, izgurati, zaustaviti kad uhvate zalet prema košu, a mijenjaju ih isti takvi i energija je na max.
Ako zatreba stati na loptu, odigrati koji pozicijski napad, stranac preuzima organizaciju, Zubac igra leđno.
To je to "in a nutshell".
Sve je stvar stavljanja onoga što imamo u praci kontekst i maksimiziranja potencijala. Što vrijedi Filipoviću šut kad protiv ozbiljne ekipe neće doći ni u priliku da ga uputi, a u obrani je stalna mušterija.
Gnjidić i bez šuta u ovom kontekstu donosi ono što nam jedino treba - fizikalnost i sigurnost u prevođenju lopte.
Sjećam se kad je Spahija uporno forsirao Planinića umjesto, tada boljeg i zrelijeg Ivana Tomasa. Do te mjere da smo gubili kvalifikacijske tekme zbog toga.
Ali, znao je da s Tomasom može pobijediti u nebitnoj kvalifikacijskoj tekmi, a ako želi konkurirati za medalje, mora dobiti Planinića. Davao mu je prilike u repki i onda kad je ovaj stagnirao i prolazio uspone i padove u klubu. Na kraju je 2005. imao ekipu sličnu ovome što sam opisao gore, pretendenta za zlato, s Planinićem koji radi razliku (osobno mi je Tomas u svakom pogledu draži, ali objektivno, Planinić na playu ili dvojci, kako kad, je donosio prevagu u repki).
Gnjidić, Bogdanović, Menalo...nitko ovdje ne bi bio novi Planinić, niti go to guy, da se razumijemo. Ali imaju fizičke predispozicije za uklopiti u ovaj kontekst pa tko se od njih pokaže...neka to bude i netko deseti, nebitno.
Poanta je, po stoti put, igra bez klasičnog playa, gdje visoki preuzimaju organizaciju, donose poene, a u tom kontekstu, kvalitetan stranac i Hezonja imaju puno manji psihički teret, fokus obrane nije na njima cijelo vrijeme, a nominalni playevi su tu samo kao pomoćno osoblje i također mogu odigrati bez pritiska očekivanja.
Zato kažem, tko ima viziju i zna što želi, može izvući puno više od našeg igračkog kadra nego ako se ostane pri šablonskom razmišljanju. Ako je mogao David Blatt s Rusijom, Spahija s onom repkom 2005., Jusup sa Zadrom (čak i Repeša je ono četvrto mjesto osvojio u prosjeku s jednim igračem u petorci ispod 2m, a i kad je Hrvatska dobila Ruse s Kirilenkom na OI, imao je roster krcat centrima i četvorkama), zašto bi ovdje robovali igri s tri mala plus dva visoka. Napokon, i Perasović je napravio čudo svojedobno s Cibonom, igrajući s četiri dvometraša i Jamontom Gordonom na playu, koji je bio tu negdje visinom, robustan i fizikalan igrač.
