Nije baš da je gospodin Spahija u krivu, sve je jasno razložio... Ali, on je u zadnjih 20 godina isto tako mogao puno pomoći hrvatskoj košarci, tj. oporavku iste. Nije. Otišao je u svijet. Izabrao je klupsku karijeru. Njegovo legitimno pravo.

Doduše vraćao se, samo na kratko, bez značajnijeg rezultata u Ciboni. Ako se čovjek bolje snalazi u Italiji, ili u bilo kojoj uređenoj zemlji, to je u redu.

No zato treba više cijeniti one koji su pokušavali iznijeti košarku iz gliba, pa makar zbog toga žrtvovali reputaciju i tko zna što ne. A. Petrović - kada je vidio da ne ide, otišao je, pa se vraćao, pa opet otišao, slično kao i J. Repeša - obojica vrhunski treneri. I da, njih obojica su u nekim stvarima zabrljali, no preuzeli su odgovornost za boljitak hrvatske košarke. Svi kasniji izbornici također su se primili "vruće klupe" i nikome nije bilo jednostavno.

kad se sjetimo koliko je 90-tih bilo posloženo. Jedan M. Novosel bio glava hrvatske košarke, glava Cibone, zatim tada još mladi Aco u bitnoj ulozi (iako smo i tada s prvenstva na prvenstvo imale druge izbornike). No sjetiti će se S. Trninića, B. Božića, S. Medvedeca i mnogih drugih koji su u klupskoj košarci ostavili jako dubok trag (po meni potonja pokojna dvojica nisu trebali postati izbornicima reprezentacija, ali dogodilo se...). Jusup desetljećima radi odličan posao i zasigurno jest najpoznatiji hrvatski trener kao netko tko je u kontinuitetu. Unazad nekoliko godina Sesar se nametao kao logičan izbor, čovjek koji je živio za košarku i koji je figurirao kao nasljednik istaknutih klupskih trenera, između ostalog i Spahije, ali čovjeka su naltene "razapeli". Cibona (Šerić) mu je "zabila nož u leđa".