Prije svega, da vam svima bude jasno s kojim pacijentom imate posla – navest ću dvije stvari.
Prva utakmica koju sam na svoje oči vidio u životu bila mi je, vjerovali ili ne, negdje tamo u drugoj polovini sedamdesetih, valjda sedamdesetišeste ili sedme: Cibona i Zadar u dvojci Doma sportova; Sikirić, Gospodnetić, Avberšek i – koliko se sada sjećam - Matan Rimac. Ili je te jeseni Novosel završio priču sa reprezenatcijom nakon Montreala, tko će ga sada znati?
Acu pamtim od poraza u Čačku, čini mi se sedamdesetišeste u listopadu, jedva da se brijao, valjda je još zadnji razred gimnazije išao tu negdje kada je stigao iz Šibenika; nemojte me sada hvatati za detalje – utakmica u kojoj je odmah dobio slobodne ruke i u kojoj je fulao nekoliko zadnjih lopti, počinjala je u legendarnom terminu u pet i ptnaest u subotu popodne; nije to tada značilo ništa jer je ispred Cibosa bilo bar pet jačih ekipa (Partizan, Jugoplastika, Bosna...). Eto, Asa, sjećamo te se od tada; Asa je sada dokazao da nije šljam i da nije u talu sa ovima; neka je i ispao budala, neka je od sebe i napravio budalu ili su drugi to od njega napravili, neka je kao i uvijek bio i ostao enfant terrible – ali dokazao je da je dosljedan i da nije lopov; ako je rekao „Gjergja“, ja mu sada vjerujem da je rekao „Gjergja“.
Tko je sada uopće ostao u tom savezu? Bezlične figure željne sinekura, zavjetrine, nerada, horizontalne i vertikalne suradnje „ja tebi ti meni“. Sesara inače cijenim; ne previše, ali puno manje otkada je prije par dana pruzeo ovu palicu. On je prvi trebao reći: ja jesam dobar, ali ovaj je od mene bolji; hvala. No, to je ponašanje koje uopće u ovom društvu nije viđeno još valjda od devedsetiprve i rata; tim putem srljamo u propast – i trebalo bi pokazati da tako dalje ne može. Ja nemam za koga navijati; neću sada valjda na eurobasketima navijati za Slovence ili Srbe, mislim da ne mogu zamisliti da igra reprezentacija a ja da ne gledam pa makar igrali sa Luxembourgom, ali ovima jasno i glasno treba reći: dosta.
Spominjete djeco akciju, e pa upravo to treba sada – akcija.
Akcija koja se može poduzeti već na prvu jest da nitko, baš nitko osim onih koji će iskreno kao i sto godina do sada bodriti svoj Zadar i zasjesti na zeleni sektor - ne dođe u nedjelju u šest pod Toranj. Čak bih se usudio napisati i ovo: jedna titula više ili manje nikome ne znači ništa ako jaransko-ubljenička raja Cibonu drži za jaja (zato sam napisao ovu patetiku o Cibosima gore); ionako su igrači navikli igrati po mrtvačnicama. Treba pokazati ovoj uhljebničkoj strukturi da u Hrvatskoj još postoji sila što je čine ljudi koji vole loptanje pod obručima – i da nas ne zanimaju nikakve podjele na naše i njihove, sjever i jug, hadezeovce i ostale. Neka se loptaju sami ako im kriterij nije kvaliteta.
To je suština čitave priče: od mlađih kadeta do reprezentacije: jedini istinski kriterij svega mora biti kvaliteta; ako se to zanemari, nastaju metastaze koje uništavaju bilo što što je zdravo.
I onda tako dalje i uporno dalje, od Belišća do Dubrovnika; što veli ovdje gore lijepo jedan kolega: gdje god se igra, dati jasno do znanja barem zaglušujućim zvižducima da je savez nepoželjan takav kakav je.
A Asa sigurno da nije blesav, redovna skupština je u čini mi se lipnju; do tada se može puno toga napraviti – počevši od selektora nadalje. Naravno da ne mora Asa sada voditi oporbu, iako dam se kladiti u zapadnu tribinu Zagrebella da ćemo već za dva tjedna gledati tu priču, kao uostalom i prošloga lipnja i srpnja pod Tornjem - naš Asa je čovjek s misijom; nemojte u to sumnjati. Dalje se ne bi štel mešati, ako netko misli da će naći bolje, ja sam prvi za to. Skupštine tome i služe: da se nađu najbolji, osim ako nisu bugarske :).