Kako nemamo? Ne znaci da sto ce ova tri falit da ovi ostali nisu uigrani bez njih tj hezonja nece igrat samo prvu jer oni su lani odradili one prekvalifikacije bez  smitha, hezonje, sarica te zubca 

Evo, jedna potencijalno vrlo korisna ideja, (neovisno o tome je li primjenjiva odmah za kvalifikacije, dugoročnije svakako jest). 

Jedna rasprava na twitteru o ovim temama iznjedrila je uvid u to da bi Hrvatska trebala napraviti dvije stvari:

1. čestito iskautirati i dovesti stranca koji je game changer na poziciji 1-2 (znači jak na lopti, može kreirati za sebe i druge i donio bi ovoj ekipi isto što i npr. McCalleb Makedoniji, svojedobno).

2. umjesto mučenja s domaćim kadrom na vanjskim pozicijama, koji se još ne nazire ni u perspektivi (barem ne za velike stvari), iskoristiti ono što već imamo u obilju, a to su visoki, pokretljivi igrači, koji su mahom bolji u dalekometnom šutu, individualnoj i timskoj igri, asistencijama, čak i vođenju lopte od naših vanjskih, a mogu istrčavati brze kontre.

To asocira okvirno na Zadarsku vanjsku liniju, s tim da bi ovdje imali i elitne centre raznih profila, dok bi ostatak petorke bili dvometraši+elitni stranac.

Uzor koji je tviteraš imao u vidu je Rusija (bez političkih konotacija, molim) iz vremena kad je osvajala medalje s trojicom od cca 2.10 u petorci, jednim od oko 2m i J.R. Holdenom.

Ukratko, pokretljivi dvometraši, brzi u kontri, skočni, s dobrim čitanjem igre i dovrim šutim za tri. U obrani složiti neku pokretljivu zonu jer ovi će pokriti prostor bez problema.

Za neke situacije kad treba rješavati jedan na jedan i serijski pogađati, loptu bi imali stranac i Hezonja.

Meni to djeluje puno bolje od natezanja momčadi s nedostatnim kadrom vanjskih i hiperprodukcijom kvalitetnih do vrhunskih unutarnjih igrača (od kojih bi neki ispali samo zato jer su nominalno 4-5, a tu smo već popunili najboljima pa ostatak momčadi igraju nominalno vanjski bez šuta, kreacije, fizikalija ili ballhendlinga).

Kolega je naveo paralele tadašnjih ruskih i današnjih hrvatskih igrača za tako koncipiranu momčad. 

S jedne strane Savrašenko, Mozgov, Kaun, Hryapa, Kirilenko, Monia, Ponkrašov, Holden. S druge strane Zubac, Z. Ivišić, Matković, Šarić, Jelavić, Šamanić, Hezonja, Amer, Menalo, Gnjidić...bilo je još toga, ovo su neki kojima je zajedničko to da su visoki, pokretljivi (osim, naravno, Zupca, možda još ponekog, ali imajmo u vidu da dužinom mogu nadoknaditi brzinu ako se obrana dobro rasporedi).

Smatram da će Kalajžić napredovati kod Jusupa u samoj organizaciji i razumijevanju igre (sam je naveo da zbog toga ide kod Jusupa) i on bi se uklopio u takvu ekipu kao play koji može održati intenzitet u obrani, trčati kontranapad, postavljati blok našin visokim šuterima itd.

Pretpostavljam da će biti kritika (uz ostalo) na spomen Gnjidića. Ali, u ovakvoj bekovskoj suši, igrač takvih fizikalija, s playmakerskim vještinama, taman da ne pukne ni jednu tricu nego poentira samo iz igre leđima (kao Calathes), trebao bi biti prioritet reprezentaciji za revitalizaciju karijere i iskorištavanje takvog potencijala na najbolnijoj poziciji.

Druga meta kritike je vjerojatno Menalo. Njega već ne mogu braniti istom žestinom, ali ipak je riječ o dvometrašu, solidne pokretljivosti i odraza, s dobrim šutom, koji bi mogao ekaploatirati niže čuvare kad zatreba poena (podsjeća me na Badžima koji također igra samo na temelju jedne dobre šuterske sezone).

To me podsjetilo i na Spahijinu momčad iz 2005. gdje smo imali petorku dvometraša koja je igrala s puno kontri, atraktivno i možda bi osvojila Eurobasket da nije bilo što je bilo u četvrtfinalu...

Da rezimiram, ako izbornik i pomoćno osoblje imaju viziju i hrabrost, mogli bi već sada iskoristiti ono što nam je potencijalna prednost, umjesto da unaprijed računaju sa sigurnim manama, koje će imalo kvalitetnijim suparnicima osigurati pobjedu.

Jedna od zamjerki našoj klupi na toj tviter-raspri bila je nedostatak vizije u igri protiv Grčke. Kad nije prošla planirana obrana (iako je u početku davala rezultat), a ni napad nije išao kako se očekivalo, plan B nije postojao niti je bilo hrabrosti improvizirati nešto na licu mjesta.

Ovo je ideja koja uključuje sve to: viziju, hrabrost, inovaciju. Umjesto da Hrvatska razbija glavu o svojim nedostacima, neka drugi razbijaju glavu prednostima Hrvatske. To je svakako visina i kvaliteta visokih igrača. Samo ih treba uklopiti u pravu koncepciju i, po meni, igrati visokim intenzitetom, jer imamo dovoljno kvalitetnih visokih igrača da se mogu često izmjenjivati i držati visok ritam a da klupa ne predstavlja kvalitativni pad u odnosu na petorku.

Za kraj, prijedlog sastava (jednog od puno mogućih):

1. Gnjidić, Kalajžić 

2. Stranac, Badžim (Katanović, I. Bogdanović, M. Drežnjak)

3. Hezonja, Šamanić (Menalo)

4. Ružić, Jelavić (Bender)

5. Zubac, Šarić, Matković/Z. Ivišić (Branković, Prkačin)

Trener (znajući situaciju, vjerojatno isti, o željama i moralu neću...)

Da ne bude gluhih telefona, osim stranca, vanjski nemaju bitnu ulogu u napadu (evtl.Gnjidić leđima koristi visinsku prednost i to otvara priliku za povrstne na tricu našim visokima). Ružić, Šarić imaju ulogu pravog organizatora, očekuje se da u visinskim missmatchevima dolazimo do poena/lakih šuteva, a nominalni organizatori imaju zadatak prevesti loptu i prepustiti navedenima organizaciju.

Ako je Jusup uspio sa Zadrom bez poštenog beka od kandidata za ispadanje napraviti senzaciju, ako su Rusi s Kirilenkom i još dvojicom slične visine u petorci osvojili zlato i broncu, onda vrijedi razmisliti i isprobati ovakav koncept. Ne mora biti zlato, ali barem pruža peespektivu za visoke dosege. Ostajanje pri oprobanom kadru niskih igrača i pri klasičnoj podjeli uloga visoki-niski, garantira samo ostanak stepenicu ispod ozbiljnih ekipa...