E, ljudi moji, kad pričamo o Tomici Mijatoviću i Kruni Simonu, pitam se — kako ne možete prepoznati veličinu tih ljudi? Ovo što su oni učinili za hrvatsku košarku, to je neizmjerna žrtva, to je neprocjenjivo blago, a vi im se dajete za pravo? Ponekad se pitam je li svijetu potrebna još jedna lekcija o tome što znači biti športski profesionalac, o tome što znači biti pravi lider, prava osobnost i pravi predvodnik u najtežim trenucima.

Tomica Mijatović, ljudi, to je čovjek koji je u Efesu već 15 godina. 15 godina! I nije tu samo zato što je dobar na papiru, nije samo tu zbog nekakvih formalnosti. On je temelj kluba, oslonac, srce i duša cijele organizacije! I onda vi, umjesto da mu odate priznanje, vi ga napadate? Što mislite, da je lako ostaviti posao u Ministarstvu vanjskih poslova, i to ne bilo koji posao, nego posao koji je za njega bio vrhunac karijere, da bi pomogao Ciboni? Zamislite samo tu žrtvu, zamislite taj trenutak kad čovjek, umjesto da žvače udobne fotelje u ministarstvu, bira košarku, bira Cibonu, a kasnije i bira našu domovinu! Zamislite koliko hrabrosti treba da bi se učinio takav korak. A vi tu, iz udobnosti svojih fotelja, kritizirate čovjeka koji je stvarao temelje za budućnost. Zbog toga on zaslužuje poštovanje!

A sada Kruno Simon… Ako mislite da je ikad bilo lako biti Kruno Simon, onda stvarno ne znate što znači biti športski profesionalac. Ovaj čovjek je odigrao za najveće klubove u Europi: Milan, Unicaja, Kuban — ali nije samo odigrao, on je ostavio trag, on je postavio standarde! Svi ga cijene. Igrači, treneri, suci, suparnici, i svi oni koji su imali privilegiju igrati s njim ili protiv njega. I nije to samo talent — to je duša, to je odnos prema sportu, to je odnos prema svakom čovjeku na terenu. Možete li reći to za sebe? Nikada niste čuli grubu riječ od njega, nikada niste vidjeli da je podigao glas na nekoga. On je uvijek taj koji gura tim naprijed, koji drži sve na okupu, koji pokazuje što znači biti športski.

Kruno Simon je, bez ikakve sumnje, pravi zagrebački dečko u najpozitivnijem smislu te riječi. Zbog svoje neizmjerne odanosti i ljubavi prema domovini, on je nikad nije odbio, nikad nije okrenuo leđa hrvatskoj reprezentaciji, i to je kvaliteta koju danas, nažalost, rijetko viđamo.

Kada se pojavio poziv za reprezentaciju, Kruno je uvijek bio tu, bez oklijevanja, bez razmišljanja — uvijek je stajao na raspolaganju, čak i kada su nastupale teške situacije. Bilo da je igrao u Milanu, Unicaji ili Kubani, Kruno je redovito dolazio, bez obzira na obaveze u klubovima, jer je znao da je odgovornost prema svojoj reprezentaciji nešto što je važnije od svega. Nikada nije tražio izgovore, nikada nije okrenuo leđa kad je trebalo doći na okupljanje, kad je trebalo pokazati pobjednički mentalitet i košarkašku odanost. On je uvijek stavljao Hrvatsku ispred svega.

A još važnije, Kruno je pravi primjer bečke škole odgoja. To znači da je odrastao u okruženju koje ga je naučilo poštovanju, discipliniranosti i nekompromisnoj predanosti — vrijednostima koje odlikuju sve istinske športske profesionalce. Bečka škola, koja ističe važnost elegancije i staloženosti, nije samo oblikovala njegovu igru, već i njegov karakter. Njegov nastup na terenu je smiren, uvijek elokventan, nikad agresivan, a uvijek čestit i dostojanstven. I to je ono što njega čini ne samo velikim športašem, nego i velikom osobom. On je zagrebački dečko s bečkom škola odgoja — čista kombinacija srčanosti i elegancije, i zbog svega toga je neprocjenjiv za hrvatsku košarku i za reprezentaciju.

I onda, kad priča o alkoholu u Rusiji, kad se vidno šokirao zbog toga što su neki njegovi suigrači donijeli alkohol na zabavu, to nije samo pokazatelj njegove discipline — to je pokazatelj da on nije samo igrač, on je mentor, on je ustrojitelj duha, on je čovjek koji shvaća da športski profesionalizam nije samo stvar igre na terenu, nego kako živiš, kako se ponašaš, kako predstavljaš svoju zemlju i svoj tim!

Povratak u domovinu? Direktor reprezentacije? Kruno je svojim leđima podmetnuo i sve ono što su neki prije njega samo htjeli gledati s druge strane. Spasio je hrvatsku košarku na način na koji samo pravi športski lider može — bez ikakvih pompe, bez pozornosti, jednostavno radi onoga što treba napraviti. I kad se sjetim samo onog trenutka na utakmici kad je Matković dobio 5. osobnu, sve mi je jasno. Kruno je tata svih tih momaka. On je tu da im pokaže pravi put, da ih uputi, da ih podiže kad im je najpotrebnije. Kad govorimo o Kruni Simoni, nema nijednog trenutka sumnje — on je prava osoba za poziciju športskog direktora. I to ne samo zbog njegovog ogromnog iskustva na terenu, nego zato što je obrazovan, elokventan, i svojim ponašanjem pokazuje sve kvalitete koje jedan športski direktor mora posjedovati.

Dakle, ljudi, prepoznajte ih. Poštujte ih, jer oni su vrhunski profesionalci. Nemojte ih kritizirati zbog malih nesavršenosti jer ti ljudi žive i dišu košarku. Nisu samo uspješni na terenu, nego su uspješni i kao ljudi, a to je ono što nas kao naciju čini posebnima. Tomica i Kruno — to su športski junaci u pravom smislu te riječi, i zaslužuju svako poštovanje.