Čovječe, ova eu košarka počinje mi sve više ličiti na našu nevoljnu Državu. Ima nas koji je beskrajno volimo i nikada nećemo odsutati od nje, a svi je kradu, ruše, cepaju po njoj desetljećima i lupaju ko maksim po diviziji, deru, mešetare, odvode igrače i u talu su sa predsjednicim i menadžerima i janjećim brigadama, gradonačelnicima, jaranima i pajdama svih boja i fela, i još uvijek u toj vreći ima nekaj friškoga za uzeti, odrapiti, odnijeti, preko oceana i u mp3. Tako i našoj zemlji. Svi su polarizirani do jajca, nema sredine, ili si naš, ili si njihov (fiba-uleb), prvo pucaju pa pitaju ko ide... Sve mi to u oba slučaja na žalost previše sliči na legendarni završetak Šijanovih Maratonaca, kada oni auti jure jedni na druge ko ludi, pa se filmska traka istopi od jeda, mržnje i negativnih vibri...
U tom intermezzu između dviju provala ljudske gluposti (koji se tak poetično i maštovito u toj nesretnoj košarci, je li, zove: window), ja nemam što drugo večeras reći, zavapiti, zavikati i zaurlati, da se čuje do Corka i do Berlina i Pittsburgha i Aucklanda i tog ubavog Gdanjska... ajmo naši!!!
[uredio vjetarugranama - 17. rujna 2018. u 18:29]