Ja jednostavno ne mogu vjerovati da je netko iz košarkaške struke izjavio da se plejmejker ne stvara, nego rađa.
Istina je upravo suprotna.
Za uspjeh jednog plejmejkera potrebno je više rada i ulaganja i trpljenja dječjih bolesti od strane trenera nego za sve druge pozicije zajedno. Za jednog centra se može reći da se rađa, jer ako čovjek nije izrastao do 210 ni ne može se nadati nekom visokom nivou na toj poziciji. I bekovi šuteri i krila brže sazrijevaju jer jednostavno imaju manje toga za usvojiti od plejmejkera.
Naravno da je za plejmejkera talenat presudan, ali toliko je talenata kod nas propalo jer nema sustava koji bi ih iznjedrio. Ili su preniski pa se nitko s njima nije bavio, ili su previsoki pa su ih pobjeda gladni treneri gurali pod koš, ili su se i probili nekako kroz juniore, ali su onda sjeli na klupu i utonuli u prosječnost. Ili ako su čak i sve te prepreke preskočili, onda su izrasli u dobrog igrača za nivo hr lige ili prosječnog aba lige, a što je nedovoljno da bi bili korisni za reprezentaciju.

U Srbiji je drugačiji sustav, treneri su neusporedivo bolji, košarka je popularnija i više klinaca ide na nju, savez skautira po školama, a dalje se sustavno radi po klubovima.
Čak i u takvom sustavu se vidi veza između medalja mlađih kategorija i perioda 7-10 godina prije i kako je tada prolazila A reprezentacija. U jednom intervjuu je o tome govorio Đorđević: generacije koje su se masovno upisivale na košarku u vrijeme zlatnog srpskog doba (1995-2002) su osvajale redovito zlatne medalje, dok se u periodu smjene generacija i neuspjeha (2003-2008) dogodila manja masovnost i to se odmah vidi u vidu nešto lošijih srpskih mlađih kategorija u zadnjih nekoliko godina, gdje imaju medalja, ali ne dominiraju kao prije. Sada opet imaju veću masovnost pa je za očekivati ponovni uzlet za nekoliko godina.

Za to vrijeme u Hrvatskoj, djeca osim na nogomet, idu na karate, mačevanje i rukomet.