Evo, uz zvuk kiše da malo promišljam o razlozima "zašto smo na forumu"...

Govoreći o ovoj temi, na svom osobnom primjeru ću reći da "visim" po forumu, smjerno pratim portale, kupujem (sad ne više svakodnevno) SN, za onaj mali "šut" endorfina u prisjećanju 1983., svog prvog kontakta s košarkom uživo i jednim "rudlavim" čije ime je klicala cijela dvorana. Godinu i pol dana kasnije to isto pratio na TV u plavom dresu s brojem 10, pa 1986. i gorko-slatki okus mundobasketa i nevjerojatne završnice sa sovjetima. Pratiti i dalje reprezentaciju nakon te infarktne završnice i hladnog tuša može samo mazohist ili ovisnik o onom endorfinu. Pa prvo poluvrijeme protiv sovjeta 1987. i Krešin eksperiment "da vidimo kako to izgleda bez Dražena". Razočaranje u prepunoj atenskoj dvorani protiv domaćina koji su igrali "kao na drogama", pa Seul 1988., pa kulminacija na eurobasketu u Zagrebu 1989. uz Jugoplastikin uspon na tron Europe.

Tu je u konačnici i ta Barcelona 1992. Prvi i zadnji nastup Dražena u HR reprezentaciji.

...

Danas, tridesetak godina nakon tih zbivanja, ne mogu si pomoći prizivati te slike u um i tražiti barem neki razlog za, ako ne radost sada, onda barem NADU za takvu radost.

Mislim da je ta nada, koja opjevano umire zadnja, ona koja nas drži prikovanima za ekrane, portale, pa i ovaj forum kao neku perjanicu informacija. 

Čak bih rekao da je ovaj podforum vid grupne terapije za ovisnike o onim endorfinima, koji nikako da dođu do svoje doze, pa se tješe sjećanjima na prošle dane, prateći paralelno "neke nove klince", e ne bi li u nekima prepoznali neke od onih koji su nas punili radošću. Znamo tako i pretjerati sa očekivanjima, pa se suočavamo i sa neostvarenim potencijalima, trenerskim ignorantima, i svakoga ljeta okrećemo novu stranicu u nadi u bolju iduću godinu.

To je barem neki sukus moje perspektive. Pitam se, kako na to gledaju oni rođeni 80-tih, 90-tih, koji neke stvari mogu doživjeti u snimkama loše rezolucija na YouTube-u, ili slušajući hvalospjeve "legendi" o tome kako je nekada bilo.

...

U međuvremenu sam na ovom forumu naučio da je košarka timska igra, da nije bit u pojedincima spasiteljima, da treba osmisliti rad s mladima i pripremati ih ne za košarku danas, nego za to kakva će biti sutra, space and pace košarku. Istodobno moramo gutati knedle gledajući kako nam nadu održavaju uglavnom ekscesi u vidu ekstratalenata, dok mjesta na klupama mladih reprezentacija dobivaju oni koji ni stručno, ni karakterno tamo nemaju što raditi.

Na žalost, obaranje Radića i njegove klike se moralo odraditi kroz sustav (kakav jest), lobiranjem, gdje su neki jasno htjeli svoj dio kolača, pa je tako Prka (koji je bio spiritus movens promjena) držao leđa Kunceu, Tonči Anzulović dobio svoj dio kolača, itd.

Bojim se da oni koji se nadaju u temeljito čišćenje od nepotizma to neće dočekati za ovog naraštaja, možda ni za svojih života. Bojim se da jedino predstoji koprcanje u granicama takvih "sustava" i NADA da će i unatoč podobnima doći do nekog pomaka.

Daleko od toga da je Zula idealan, ali činjenica da ima svoju solidnu povijest klupskih postignuća i htijenje da bude na toj klupi, za mene dovoljno da se nada produlji. Bio je dijelom priče AD 2016., pa ako se nekako može nastaviti na tim iskustvima, sada sa brojnijim i iskusnijim mladim nba igračima, nada možda i nije bez osnove. Neki potezi ovog popisa ne ulijevaju povjerenje, no ja se nadam da se ionako radi o marginalcima koji ionako nemaju šanse za najdraži dres. 

Još da je apsolvirati taj Trst i Cluj, pa onda predstoji iščekivanje (još endorfina) za sudar sa Litvom u drugom krugu, pa taj SP, pa OI, pa idući EB, pa...

NADAM se samo da ne iščekujemo Godota. 

NADAM se da NADA neće ugasnuti, jer dok je NADE dotle je i nas ovdje.

Da je tako onda bi ga Stojko poslao u 100 p.m. i rekao da ga je time kompromitirao. Jasno, i obratio bi se hrvatskoj javnosti sa isprikama. Dakle, i Stojko je veliko govno od čovjeka.

Stvarno?!

Pa nisam ni stisnuo "pošalji" i već minus 

A tako sam se lijepo trudio 

Evo ti plus. ja sam se navukao na košarku gledajući SP u Ljubljani 1970 (dječačić od 7 godina tada) na crno-bijelom tv-u i čudeći se maestralnom Kreši Čosiću, pa gledajući cijelu sezonu Jugoplastiku 1971/72, godinu nakon njihovog osvajanja prvenstva Juge, Petorka: Mihailo Manović (razigravač, visok olo 175), Rato Tvrdić (bek šuter od 183), Damir Šolman (ekstremno visoko nisko krilo od 199), Zvonko Prug (krilni centar od 193, nešto kao P.J. Tucker) te Petar Skansi, pokretni, snažni centar od 205 (visoka postava za ono doba).

Od tada, 47 godina košarke, dio tadašnjeg vojnog roka u Šibeniku 81/82 godine kada sam gledao Dražena uživo godinu prije osvajanja prvenstva Jugoslavije. Kad danas nekom pričam kako tada Dražen nije imao brzinu, skok pa ni šut dalje od reketa, malo ih vjeruje, ali je svejedno bio najbolji na terenu s 18 godina i to tako što je driblingom izluđivao protivnike i dolazio u situaciju zicera za sebe (sve bliže od vrha reketa, a i za druge). Mora da je tu sposobnost dobio od pustih samostalnih treninga u kojima je driblao stolice, pa su i obrambeni igrači izgledali kao stolice pored njega. Pa prva sezona u Ciboni, ulazi protiv D'Antonia, Premiera i Meneghina te prvo hrvatsko osvajanje Kupa prvaka. Radnik kakav je bio, nadogradio je brzinu, skok i šut (tek u drugoj godini Eurolige u Ciboni, u prvoj je carevao "Aco Trica" a Dražen nije ni pokušavao). Tada je s brzinom dobio i skok za zakucavanje, koje u onoj mojoj sezoni u Šibeniku nije ni mogao izvesti. Šta rad napravi od "čovika". brzinu je, koliko se sijećam, pored utezima, dobio bezbrojnim kratkim sprintovima u dugotrakjnim treninzima u Zagrebu.

Onda Jugoplastika i Pop 84 i tri Kupa prvaka, prvog sam gledao kao student u Zagrebu...

NADA umire posljednja, ono što nam nedostaje su treneri učitelji na prelazu iz juniora u seniore (pozdrav priki Matovu kao rijetkoj ptičici...) i škola stvaranja bekova, kako razigravača, tako i šutera. Oboje možda možemo riješiti uvozom stranih stručnjaka i stranog reprezentativnog beka kao mentora i demonstratora našim mladim, perspekrtivnim bekovima. Već sam negdje napisao, ne zvijezde da na svojim plećima nosi naše nedorasle reprezentativce, nego igrača zadatka, tipa Draper iz Slovenije koje se i ti Jotojoto sa sjetom sjećaš...

Oni koji se sa mnom ne slažu oko mentora/demonstratora, neka zamisle kako Stipčević podučava mlađe reprezentativne kolege driblingu lijevom rukom...

Nastavci će valda slijediti ako vam nije dosadno

Za jednu stvar vam skidam kapu.Ovoliko ljubavi ili bolje reći fanatizma prema svojoj košarkaškoj reprezentaciji stvarno se rijetko viđa.Vas 15-20 na forumu ne odustajete u vjeri u hrvatsku reprezentaciju. Ovi iz HKS bi trebali da pozovu vas reprezentativne fanatike na jedno druženje na nekom od okupljanja vaše reprezentacije.Zaslužili śte.

Eto, i Pasulj je prepoznao našu pozitivnu vibru, pa makar je ispoljavali plačući nad nepotizmima i klijentelizmima. Upravo zato što sanjamo tako dugo i uzaludno, imamo pravo na to da nam san ne bude uprljan.

Joto je lijepo opisao zašto smo tu, a Batonu (hvala na komplimentima) na pitanje o revoluciji uzvraćam reminiscencijom na Hašekove majstorije sa "Strankom umjerena napretka u okvirima poretka" :) Revolucija traži skidanje glava i siguran sam da nitko od nas ne bi u tome uživao (a na koncu bi pojela i svoju djecu, kako to revolucije već vole kada ogladne); radije tražiti malo-pomalo, milimetar po milimetar, svoje mjesto pod suncem. To što se u nas svakih pola stoljeća mijenjaju poretci u kojima bi trebalo umjereno napredovati, hja - to je naš problem. Mala smo i kratkotrajna zajednica u kojoj nema nikakve tradicije u upravljanju, a opći je interes nepoznat pojam širim masama; stoga je jasno kako niti malen tor kakav je košarkaški savez nije imun. I upravo zato imamo sveto pravo sanjati ako treba još i četvrt stoljeća, pa makar u svemu tome našli tek dva-tri bljeska kakvi su bili onaj 2005. ili 2013. ili 2016. Ili, kako je pred mitski okršaj u Riu rekao jedan srpski kolega ovdje na forumu (a ne sjećam mu se na žalost više nicka, niti to mogu naći na podforumima): kada iza ponoći utihnu pivske budalaštine, ostat će nas par kojima je čak i od boja tkanina ili ponosa himni važniji zvuk škripe patika na parketu i prolaska trice koja dodiruje samo mrežicu. Pozdrav, i najte kaj zameriti :))

Moj Vjetre i Joto,

nemojmo samo sanjati i sječati se. Snovi služe kao gorivo za akciju. Za početak napišimo kratko i jasno što želimo a onda ćemo dalje. Ako u nama ima još žara onda ga rasplamsajmo. Ako imamo snove onda ih izrecimo. Ako u nama još ima išta od junačkog srca onda se ne bojmo.

Možemo kukati do beskraja ili poduzeti nešto. Nemojmo razmišljati o neuspjehu, tko god je uspio taj je bezbroj puta udario glavom o zid. Ostavimo nešto iza sebe, pa makar samo pokušaj.

u današnjoj Slobodnoj Rađa je dao intervju u obliku odgovora na odličan Perkovićev osuđujući tekst. još uvijek ga nema online, ali popodne će već izaći. naravno, Rađa je "iznenadjen i uvredjen" jer on i Stojko su protiv svih oblika nepotizma :) te ističe kako je ove godine porasla gledanost domaćeg prvenstva :) i kako, božemoj, nema veze što mali Vranković ne igra u svom matičnom klubu, a igrat će u repstaciji :)