Još nekoliko beseda o strepnjama i nadanjima.
Istina jest da rezultati u pripremnim utakmicama ne moraju značiti puno. Čak su često obrnuti onima na samom turniru. No, problem je kada se u pripremama događaju rupe i predstave kakve su naši košarkaši prikazali. Kako onda vjerovati da oni mogu pokazati dobru igru protiv jakog protivnika u kontinuitetu. Praktički to nismo vidjeli u praksi - svi eksperimenti i probne kombinacije na stranu.
Vidjeli smo da mogu igrati odlično protiv jedne CG bez Pekovića, gorko se boriti s Makedonijom, nadigrati indijansku Litvaniju (i onda remizirati s istom), popiti šamar od Dirkless talentless Njemačke i bivati pošteno ispetardirani od Francuske, Srbije i Turske. A poraz od Grčke u zadnjim trenucima je već postao sindrom, tradicija - ubijanje ionako polumrtve psihe.
Uz sve Repešine isprike i opravdanja - apsolutno nema nikakve garancije da će Hrvatska ličiti na momčad i igrati poštenu košarku više od 2 četvrtine po utakmici. Psihološki padovi od kojih patimo dugi niz godina ponovno pomaljaju svoju ružnu glavu iz velike većine ovih pripremnih utakmica.
Čini se da ovakvoj Hrvatskoj prijeti više vrsta opasnosti. Momčadske oscilacije odnoso oscilacije u momčadskoj igri i pojedinačne oscilacije u formi. Ne bih želio mitomanizirati, ali vjerujem da Šarić daje pobjedničku notu svakoj momčadi u kojoj igra. On je lijepilo za svaku ekipu. Ali, objektivno ne možemo takav teret svaljivati na tako mladog igrača. Pa od njega bi - prirodno - trebali očekivati oscilacije prije nego kod bilo koga drugog od njegovih starijih reprezentativnih kolega. Mada sam ja nekako miran za Darija u natjecateljskim utakmicama i ne znam zašto - vjerujem da će onda biti najbolji bez prevelikih oscilacija. To je onaj štof šampiona koji spava ili vreba u njemu. Samo ne možemo natovariti odgovornost poraza ili pobjede na Šarićeva leđa.
Što se može dogoditi psihologiji naših igrača/momćadi ako se skrivana zona ili navodno skrivani intenzitet obrane već u prvim živim utakmicama na prvenstvu pokažu nedostatnim ili čak bolno nedostatnim. Ipak već prvu utakmicu igramo s napadačkom velesilom Španjolskom. Može uslijediti raspad kakvom svjedočimo već godinama - kada se čini da sami igrači osjećaju kako ono što čine i mogu - jednostavno nije dovoljno za zaustavljanje protivnika. Takvo uvjerenje dovodi do malodušnosti i apatije umjesto do pojačanja agresije a.k.a. pozitivnog inata. Zamislite - 20 ili -30 protiv Španjolaca na samom otvaranju prvenstva. Kakvu bi to psihološku rupu napravilo u igračima - posebno nakon sličnih debakla iz priprema.
Gdje je kemija? Hrvatska je dosada u pripremama pokazivala suradnju, brzu loptu i kemiju samo na prepade. Onako kako obično biva na turnirima na kojima pušimo. Nije tu bilo neke posebne konstante kroz 40. minuta u komadu. Jedina kemija se pokazala između centara na relaciji Tomić-Šarić, Tomić-Delaš a.k.a. Dalmatinska transferzala. Ovo ostalo je bilo klimavo i nesigurno.
Pored kemije između određenih igrača te sposobnosti/forme pojedinaca - Repeša se mogao uvjeriti na ovim pripremama u MOĆ pozitivnog i negativnog ritma momčadi. Kada su nominalne zamjene upropastile ritam i nominalno početna petorka se počela utapati u početničkim greškama, srljanju i općoj bezglavosti najgore vrste kvazi-košarke. Pozitivan ritam može donijeti samo kvaliteta. A kvaliteta sigurno ne leži u drugoj postavi. Duplo je teže čupati utakmicu nego erodirati stečenu prednost. Po meni - trenerskom laiku - za hvatanje pozitivnog ritma momčadi je potrebno skoro čitave prve dvije četvrtine (recimo oko 4 minute total za drugu postavu u prvom poluvremenu tek toliko da osjete igru). Pozitivan ritam obično znači dobar/povoljan rezultat koji se onda početkom 3/4 daje zamjenama na čuvanje. Produženi odmor uz stanku pogoduje starterima koji su već uhvatili pravi ritam za završnicu utakmice.
Ne znam kako se vama čini, ali ja smatram to zdravorazumnom strategijom - bar za jače protivnike. Protiv nominalno slabije opozicije također se počinje sa starterima, ali se onda može dopustiti dosta veća minutaža zamjenama.
To bi po meni bio dobar način da se dođe do ravnoteže između očuvanja snage i pozitivnih rezultata. No, strahujem da će čača Ringišpil opet htjeti davati robotski izbalansirane neprirodno raspodijeljene minutaže. Mislim, budimo realni. Jedini način na koji bi Rudež trebao ganjati Rudija jest s penkalom i blokićem u ruci.
Nedostatak hladne glave/trezvenosti. U pripremnim utakmicama s jačim protivnicima naši su igrači prikazali upravo ovu (kroničnu) boljku. U kriznim trenucima nije se pronalazio kolektivno najlakši način za postizanje koša. Umjesto toga gubila se glava, silovalo se i junačilo bez ikakve svrhe. Taj unutarnji mir i racionalnost se ne može prikrivati oliti simulirati nedostatak istog. Mada se do njega može doći psihološkom pripremom. Zasada je dojam iz priprema taj da se svaka mala pukotina u rezultatu (zaostatak od 4-6 koševa) u glavama naših igrača automatski pretvara u pravu pravcatu provaliju beznađa kojim se ispoljava niska naivnih/očajničkih poteza/grešaka.
Glava je čudo. Psiha je 50% pobjede ili poraza. Svojevremeno je slavni neuropsiholog Karl Pribram provodio pokus u kojem je vojnike poslao na trčanje divljom nepoznatom stazom. Vojnici su bili podijeljeni u grupe. Jednoj je bilo rečeno da će pretrčati 10 milja, drugoj 20km itd. (arbitrarno navodim kilometražu kako bi primjer bio jasniji) U stvarnosti su svi vojnici otrčali istu udaljenost - recimo 10km. Ali fiziološka mjerenja su kod vojnika podjednake fizičke spreme/kondicije pokazala da su vojnici kojima je rečeno da su pretrčali 20 km bili dvostruko umorniji/iscrpljeniji/potrošeniji od vojnika koji su pretrčali 10km iako su ustvari i jedni i drugi prevalili istu udaljenost.
Dakle, glava je ČUDO. A naši su u ovim pripremama pokazali da su u glavi - kaos. I to nas s pravom brine. Nažalost, tu ima udjela i opća javnost u Hrvatskoj koja projicira stigmu luzerstva na naše igrače. Krivi smo djelomično i mi na forumu mada imamo potpuno pravo zgražati se nad pruženim predstavama. Šta bi dr. Phil rekao - tough love

- uspostavljen u Hrvatskoj još od one Ćirine ''ako Prosinečki postane igrač pojest ću trenersku diplomu'' ili portugalske ''igrajte pederi''. Izgleda da takav non-PC pristup često odgovara našim sportašima. Apel na ego. Labilnoj psihi također odgovara i nedostatak bilo kakvih očekivanja. Da se košarkaši uklapaju u prosjek hrvatskih momčadi - ovo bi izgledalo skoro kao savršeni set up za početak turnira. Renomirani protivnik i ne da su očekivanja na NULI nego su na MINUS JEDAN. Negdje između ''nemaju šanse'' i ''izgubite, ali samo se nemojte brukat''.
No, već smo nekoliko puta imali takav set up i ispunili smo negativna očekivanja. Tako da - košarkaši su, barem do sada, atipična hrvatska momčad.
Izgubljenom slučaju kao što sam ja - dovoljna je pomisao što bi napravila eventualna sjajna igra i pobjeda nad Španjolskom na startu turnira. Napumpala bi igrače samopouzdanjem i već na sljedećoj utakmici obojala čitavu jednu tribinu kockicama - koje bi se onda postarale da u drugoj tekmi ne dođe do pada s repertoarom folklornih od ''igrajte pederi'' do ''nemojte bit beskrvne pičke''.
A ono pozitivno što možemo divinirati ili na što se možemo osloniti je negdje u rangu EZO TV nabadanja tipa - zadnji put kad smo igrali sjajnu turnirsku košarku bilo je kod istočnih susjeda - pa zašto sad ne bi opet kod zapadnih susjeda. Dakle, nešto u rangu - sinoć sam sanjao da smo upali u finale - najbolji igrač u polufinalu Damjan Rudež s triple doubleom.

Vidim par klasičnih crnih scenarija.
1) Sjajna igra protiv Španjolske i poraz košem u zadnjem napadu (ili još gore - bacanja za pobjedu i promašaj) čemu slijedi psiho-pad i niz poraza s ispadanjem u prvom krugu.
2) Porazi protiv ESP i SLO - pobjede protiv ostalih - klimavi prolaz u drugi krug bez bodova. Herojski otpor i dobra igra s luzerskim obratima te ispadanje bez četvrtfinala i karte za SP.
Htjeli - ne htjeli to nam je svima u glavi jer su to scenariji sa svih proteklih natjecanja. Ponadamo se u nešto dobro - pa nas netko/neki protivnik ne spusti nego ZATRESNE na zemlju.
Po pripremnim objektivno opet izgledamo zreli za takav rasplet. Ali hebiga - naš je posao kao navijača da vidimo nadu i tamo gdje se ne vidi. Ne vidimo svjetlo na kraju tunela nego kopamo tunel - pa ako izbijemo negdje izbit ćemo, a ako ne - izbit će nas iz Slovenije.
Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...