Tužno je koliko je Osvježavajuće pićence protiv Kanarinaca izgledalo kao HR reprezenacija u odlučujućim utakmicama protiv........ (ubaci random protivnika).

Jasko Ringišpilko ne može ubost vola. Uz svo deranje nema nikakvog autoriteta. Dere se na onog izgubljenog trola Gordića da ne srlja, a ovaj uđe s tajm auta i u roku od 2 sekunde pukne superforsiranu indijansku tricu. Haha

Pa onda ti idiotski napadi (tzv. CRNA RUPA) - u stilu ''svatko želi pokazat da ima muda'', a pokazuje da nema ni zrno mozga. Tko god da dobije loptu - ostali ga gledaju i pomiču se u reklame pa ovaj puca nekakvu nerezonsku ciglu iz nekog neprirodnog položaja.

Roko Leni me i nakon svih ovih godina fascinira koliko je netalentiran za donošenju pravih odluka u pravo vrijeme. Čovjek ima sve (osim šuta - ono njegovo trebuchet škripanje koje zove šut me boli kad ga gledam), ali taj ne zna kad treba ić do kraja, kad treba dodat, kad treba izvuć, pa ni kad je sam na šutu uvijek požuri za sekundu ili zakasni sa izbačajem. Pa to je za plakat! Uvijek kriva odluka... Phuuuu...

Barać je spor naravski - ali daj hebo ga pas - ako ne možeš stić van na čovjeka ili natrag - bar podigni ruke dok se krećeš da služiš nečemu - zaustavljaš koridor dodavanja. On ništa. On kao da je Riki Rubio pa mu te ruke stalno vise kao da će svaki tren playu isprčkat loptu jer ima munja reflekse :D

I onda šlag na tortu - natrčavaju se s Kanarincima - drže se. Napad na postavljenu obranu - odmah raspad. Što bliže kraju utakmice - tim veći raspad. To je trenerski potpis Repeše već dugi niz godina.

To je onako kao nekakav potpis HR washed up trenera ili trenera koji ne valjaju ništa od košarke, rukometa pa dalje. Da računaju na kontru (magična riječ hipnotički ponavljana: TRANZICIJA) bez ikakvog plana B. Kao da upravo njihova momčad ima 12 ili koliko već Usaina Bolta. Znači igra se na brzinu, ali onu tipa muha bez glave. Umjesto da se igra bazira na igranje s glavom, na igranje s razmišljanjem. A najgore je što onda igrači naviknuti tako igrat počnu mislit da su lukavi, a nisu (Zubčić u obrani - majko mila te egzibicije kod preuzimanja). Ništa - rasulo, raspad.

Eto to je otprilike to za one koji prate reprezentaciju. Toliko smo trenutačno daleko od vrha. Kao Ceda od naslova prvaka Europe - da se ne zanosimo - koju mid-table ekipa iz Španjolske bombardira kao gost u sporednom rodeu.

Da se ne zavaravamo ovo je hrvatska košarka - ovo je ono što je dobio Peras sada u ruke. Cedevita je hrvatska reprezentacija, a Francuska, Španjolska - zona medalje su Real Madrid, itd. Da, Šarić - da Hezonja. Ali to su sve neispunjeni potencijali zasad.
Dakle, svi naši navijači bi se trebali ravnati po tome. Blob Radić je dao posao Velimiru Perasoviću ovako - evo ti Cedevita pa se ti bori s najboljima u Europi s njima i vidi koji ti je rezultat. S tim da je medalja kao osvajanje Eurolige. Ako krenemo od te pretpostavke bez previše zanošenja mislim da će i momcima u igri biti lakše, a i mi ćemo više svi uživati u bilo kakvom uspjehu.

P.S. Pohvala Bilanu, ali on je recimo na razini EP ništa više od solidnog centra. Ali eto, ne njegovom krivnjom - spali smo na to da nam se sjaji u očima kad vidimo malo robustnijeg centra da vlada osnovnim košarkaškim tehnikama.

Simon igrač utakmice u Bambergu (20p,5s,4a - 23V)

Nakon čega se u današnjem intervjuu za sportske dogodio kopernikanski obrat. U tom razgovoru je Bogdanović napomenuo da on, zapravo nitko od njih, Didija Drapera ne doživljava Amerikancem, nakon čega je nastupio izljev mudrosti



Bogdanovich vulgaris, A., očito spada u beskičmenjake.

Kaže se da budala nikada ne mijenja mišljenje.

Tko zna, možda je Bogdanoviću od čistunstva draža pomisao na kemiju u momčadi (a Draper tome sigurno neće odmoći), igranje pred vlastitom publikom i k tome rad s trenerom koji ga je lansirao u ozbiljnu košarku.

Naravno, bilo bi lijepo da umjesto Drapera može igrati zdravi i "domoljubno nastrojeni" Zoran Planinić, koji je s Perasom sjajno surađivao u TAU-u. Ili da je recimo, KAtić stasao do te mjere da može igrati na toj razini. Ali - nije. Eto, u svemu tome, za razliku od Lafajeta, kojega je malo tko znao od prosječnih gledatelja košarke u hrvata, Didi je ipak ostavio trag u Cedeviti, a i doprinosom u "povijesnom" četvrtom mjestu na prošlom EP.

Samo  Bilan nesto vrijedi u ovoj ekipi cedevite, on jedini moze igrati euroligu u nekom dobrom klubu, 3 igraca mogu igrati ABA ligu, 4 samo A1ligu, neki u penziju. Trener ????? prevera, teska prevara !!!!!!!!

Ne razumijem ovu tezu Cedevita = reprezentacija, kada je u nekakvom širem krugu od 20-25 reprezentativnih kandidata tek otprilike 4-5 igrača Cedevite (Ukić, Tomas, Babić, eventualno Bilan i Pilepić).

I što je najbitnije, među 12 igrača reprezentacije realnu šansu dospjeti ima samo Ukić i eventualno Tomas (ako Perasović odluči da mu ne trebaju 3 playa pa povede višak igrača na pozicijama 2/3 - ispred njega su redom Bogdanović, Rudež, Simon i Hezonja).

Ovo nije promjena mišljenja, ovo je manevar čupanja vlastite kičme... Ovo što je Bogdanović napravio je eventualno promjena mišljenja na jednoj infantilnoj razini.

Da dočaram na što podsjeća Bogdanovićev način razmišljanja:

Sin (za stolom): - Ne želim jesti grah! NE ŽELIM!!!

Majka (mirnim glasom): - Ali zašto ne želiš jest grah?

Sin (plačljivim glasom): - Ne volim ga, nije ukusan! Želim pizzu!!!

Majka: - U redu sine, onda zamisli da ne jedeš grah, zamisli da jedeš sočan, mastan komad pizze.

Sin (s punim ustima graha) : - Hvala mama, ti si genije! MLJAC MLJAC.

Suština svega je da mi trenutno nemamo playa euroligaške klase, Ukić i Popović su ostarjeli i više nisu ta razina, a treći po kvaliteti Stipčević to nikada nije niti bio (a Planinić već skoro godinu dana ne igra košarku).

Od mladih playeva, trenutno najbliže epitetu "talent" su došli Marinelli i Mavra, a i za njih je veoma upitno dali će postati iole značajni igrači na europskoj razini (ako bi ih išao uspoređivati sa ranijim generacijama, onda oni nisu ni blizu potencijala Planinića/Ukića/Popovića od generacija prije 10-15 godina, a kao što znamo niti ovi talentiraniji nisu bogzna što ostvarili u svojim karijerama).

Dakle, dedukcijom dolazimo do zaključka da ako želimo redovite plasmane na SP/OI (te eventualnu šansu za medalju), onda je nažalost stranac na poziciji playa neophodan, a takav trend će se nastaviti i u budućnosti dok ne počnemo proizvoditi ekstra talente na toj poziciji (poput primjerice Srba koji praktično u svakoj generaciji izbace po jednog iznadprosječno talentiranog igrača na poziciji 1).

Uglavnom, HKS se odlučio ići tim putem, pa kom milo, kom drago.

Btw. vi koji ste protiv naturaliziranih američkih playeva, razmislite dali bi vas zadovoljilo da se generacija Hezonja-Šarić-Bender zbog ispodprosječnih hrvatskih playeva plasira tek na svako drugo SP/OI i da tamo nikada ne dospije ni blizu medalje, ili bi ipak radije žrtvovali "nacionalnu čistoću" poradi viših ciljeva - medalja.

A što se budućnosti hrvatske košarke tiče, HKS mora raditi na promjeni sustava rada kako bi hrvatska škola košarke napokon počela izbacivati bekove iznadprosječna talenta jer nam to postaje rak rana u posljednjih 10 ili više godina.