Evo sori i tebi, ali kada je to sve kaj si naveo bilo na košarci ili rukometu kod nas?

Čovjek ti govori o spontanosti, a i ja ću potvrditi njegova razmišljanja.

Mi govorimo o atmosferi, o pritisku.

Meni su osobno Jaznie vrh bile što se tiče košarkaške atmosfere. 

3000 ljudi zbijeni jedan do drugog, unutra vruće ko u paklu, ne čuješ trenera, ne čuješ suca, ovaj na metar od tebe želi ti sve najlošije u životu, urlici, zvižduci, pljesak, naklon.

Da si pobijedio tamo morao si biti bolji za dodatnih 20% jer je upravo toliko publika davala prednosti svojoj ekipi koja je u mnogim slučajevima bila slabija (bez ljutnje Zadrani).

Sada imaš selfie za vrijeme himne, Adecco sponzore u prvom redu, degenirika-najavljivača, ljudi koji bi i htjeli nešto razbacani po cijeloj Areni, itd..itd..nastavi niz.

Ove rasprave o Hezonjinim tricama su otišle predaleko. Zašto ne pričate o dva puno bitnija momenta. Dva najiskusnija vanjska igrača gube loptu pri izvođenju auta (Simon dodaje Ukiću) i ono nedopustivo ostavljanje Printezisa na ziceru u tranziciji. U onom trenutku kad je Mario potegao već je ajmo reć bilo gotovo. Ona trica da uđe diže ti moral i sve ali mi pet napada prije nismo isto skoro ništa odigrali. Kad je Simon stao trpat 1 na 1 naš napad se ugasio zadnjih pet minuti. Tu nam je Bojan falio jer smo imali bonus rano i Bojan bi se spuštao leđima i iznuđivao prekršaje ovako smo potpuno izgubili smisao a onda i kad bi došli do linije Šarić promaši oba

Mario je potegnuo prvu 1:46 prije kraja na -3. Što je tu gotovo?

ček da dođemo do Francuza...

Ja sam se referirao na "trebamo se ugledati na Grke i Srbe", nema potrebe da sad izvrćeš stvari i spominješ da sam sugerirao da je to bilo kod nas na košarci. Ja se prvi stalno derem na utakmici, fućkam, skandiram sve što je navijački.

radule, smaraš

Što se tiče Hezonje....

ok, opalio je dvije bez rezona. Po meni je odigrao dobro. Ovo su mu de facto najteže utakmice koje je igrao u karijeri

Nije ni Spanulis baš imao  čiste šuteve, ali su ušli.

Napadamo medalju!!

U trenutku kada su oni otišli na +3 (67:70, a prije toga smo imali vodstvo 65:59, dakle serija 2:11), naši su već govorom tijela odavali dojam "piši kući propalo". Jeste čuli Perasa na time-outu, koji se čak nije ni ljutio, nije vikao, nego ih onako upitao "ne mislite se valjda predati"?

Je li to zbog umora/istrošenosti, ali onda su potpuno pali psihički i dogodilo se da Printezis samo k'o duh ostane na ziceru za 67:72. Prethodno su nam laganini prodali onu kontru za zakucavanje Printezisa. Više nismo imali kompaktnost.

Ne bih htio zvučati defetistički, ali malo je podsjetilo na završne minute protiv Litve, istina u pripremnoj, kada se razlika prepolovila. Tada smo također djelovali dezorijentirano, pa ni ponovni ulazak Bojana ( u već davno dobivenu utakmicu) nije dao nikakog rezultata.

To je stvar momčadske igre, kemije. Je li to zbog ispresjecanosti različitim dolascima igrača na pripreme, ozljedama i izostancima, ne znam, ali je činjenica da je i završavanje utakmice nešto što se mora naučiti.Ako smo to morali pokazati, bolje sada nego u 1/4 ili ne daj Bože u 1/8 finala. Vjerujem u Perasa i družinu i da će naći načina da se to svede na najmanju moguću mjeru.