Pročitao sam većinu napisanoga i jasno je da vas većina, pogotovo oni koji su pisali na temu o utakmici, inače ne prati košarku. A dobar dio ni ne razumi. Ideje pojedinaca su strašne. Komentari tipa „vratimo Repešu, on nikada nije podbacio“ (ajde da se ne sićate Poljske, ali lani?!), „dajmo Hezonji da igra“ ili da sad ni Peras ne valja iako je igra postavljana prema mogućnostima igrača.
Tomić ne može bez playa igrati jer je premekan da igra leđima u kontinuitetu. A mi playa (razigravača, ne poziciju) nemamo na ovoj razini osim Simona. Da je situacija drugačija i da imamo Popovića, makar i ovakvoga sa lošim zglobom pa da igramo pick, Tomić bi svakako bio 20-30 posto bolji. Dosta komentara ide u smjeru da je Bogdanović forsira, što jest, ali zato što nije bilo igre. A igru ne možeš stvoriti sa Ukićem ko prvim playom i Rokom i ovakvim DD ko rezervama. S time da je Ukić odigrao dobar turnir za svoju razinu. Vjerojatno najbolji ikada! Uključujući i Sloveniju. Dobra obrana u kojoj se etablirao tek u posljednjih nekoliko godina, dok je na početku karijere fizikalijama unatoč bio katastrofalan (doduše ni naši tadašnji centri mu nisu baš pomagali) i jako malo forsiranja u napadu. Čak nije ni davio koliko je znao. Za Roka-Lenija Ukića jako dobar turnir. To što je on Roko Leni Ukić i ovo mu je najbolje što može, pogotovo u usporedbi sa onime što nama triba, je druga stvar. Ali ovakav Ukić je jako koristan za reprezentaciju. Neki čak prigovaraju Šariću ko da ga nisu gledali u EL i ko da nisu svjesni da on još uvik ne more biti prevaga na ovoj razini. Nije toliko dobar!! A ovo više nije Cibona, tj. ABA liga. Neki bi se riješili daleko najboljeg igrača na turniru i jedinoga koji je mogao stvoriti razliku Simona. Istina je da nije klasa u obrani, istina je da nije ni brz, a istina je i da malo previše usporava igru, tj. davi loptu. Ali je i takav daleko najkreativniji hrvatski igrač koji je ima ikakve realne šanse upasti u reprezentaciju.
A sada vam evo i par insajderskih informacija koje nećete čuti u medijima. Način Tomasova upadanja u reprezentaciju je istinit. On i Ukić su veliki prijatelji, a Ukić je već godinama miljenik trenera jer muči, radi i liže šupak. Sviđalo se to nekome ili ne. Perasović je htio povesti Marka Ramljaka kao terijera koji bi mu omogućio da češće igra sa Stipčevićem i Hezonjom bez lopte a da obrana manje pati. No ozljeda ga je spriječila. Zatim je htio povesti Zubu i spustiti Šarića ali se Ukić zauzeo za prijatelja. A što se Hezonje tiče, momak ne priznaje autoritet i taktiku i zato se svi treneri odnose prema njemu kao što se odnose. Ne daju mu slobodu koju on misli da zaslužuje, a na seniorskoj razini svakako ne zaslužuje. I sa trenerima reprezentacije se svađao, pogotovo radi pristupa igri i ne odgovaranjem igrom onome što priča.
Una coppa di buon vin fa coraggio fa morbin.