@Baton

Ako govorimo o stručnoj osobi koja bi dala smjernice za operativni program "do Tokija 2020.", onda bi se valjalo prisjetiti i doktora košarke Slavka Trninića. Ne znam gdje je sada, je li još na KIF u Splitu, je li u međuvremenu njegova razina teoretskog znanja prešla u ezoterijske sfere, ali iz onoga što sam čitao u njegovoj "the" knjizi o učenju i treningu košarke, tog čovjeka bi valjalo izvaditi iz naftalina. Eto, Rađa i Kukoč su svoje karijere izgradili zahvaljujući svakodnevnom višesatnom drilu pod paskom upravo tog čovjeka.

Oprostite ako sam u međuvremenu propustio vijest da je na Marsu, drugoj dimenziji i sl, pa ga nitko, ali baš nitko nije spomenuo u okolnostima eurobasketa, U19 medalje, U18 posrtanja, itd, itd.

@ Makina

Ne ulazim u rodijačke odnose na trenerom juniora Splita, je li Rađa bio taj koji ga je uveo "unutra". Ja - budala - Rađu sada promatram isključivo kao neslužbenog premijera košarkaškog saveza. Šuker se u ovom članku u SN ograničava na logističku ulogu "pribavljača novca i sponzora", što možda i jest bolje, a ne da se petlja u struku ili ne daj Bože, dolazi na pripreme i daje sugestije izborniku. Je li imenovanje tajnika stručnog savjeta način da se umanji, pa čak i bagatelizira uloga Drakšića i da ga se svede na protokolarnu razinu ili da možda ima ulogu lobiranja u FIBA-i, ne znam, ali na ovaj način stručni savjet de facto postaje "vlada" HKS, operativno tijelo, s tom razlikom da baš i nema skuptšinu od koje je dobila mandat i kojoj polaže račune za rad. Vjerojatno bi inzistiranje na demokratskoj proceduri u našim uvjetima bio lošiji izbor, jer se mora raditi "od jučer"

Htjeli smo "košarku košarkašima", a ne sucima (konobarima). Dobili smo košarkaše na čelu saveza, oni bi trebali biti odgovorni, ne samo za kratkoročne rezultate, nego i za dugoročnu viziju. Ljudi moji, mi nemamo prepoznatljiv model košarke. Pustimo tradiciju, košarku koja se igrala 80-tih kad su naši klubovi palili po Europi. Što je danas hrvatski model košarke? Ne postoji! Malobrojni su klubovi u kojima se tehničko-taktički radi kvalitetno sa mladima, iz kojih izlaze mladići spremni igrati modernu košarku na oba kraja terena.
Nekada se učilo od amera, pa su kasnije španjolci učili od "nas", a sada je vrijeme da mi opet učimo od nekoga i zasučemo rukave. Španjolci, litvanci, srbi, grci, to su nacije koje trenutno predstavljaju vrh u europskoj košarci i moramo vidjeti što od tih modela igre možemo najlakše implementirati na djecu s našeg podneblja, kako fizički, tako i psihički (karakterno, temperamentom, motivacijski, ...).

Ova Acina ideja o regionalnim instruktorima mi se sviđa, kao i popisima igrača koji se prate, samo nas iskustvo u Ciboni uči da se Acine izjave moraju uzeti u obzir s velikom dozom rezerve.

Za kraj, plus im je što se idućih x mjeseci bukvalno ništa ne događa (osim naravno, ako nekim čudom ne upadnemo među kvalifikante za OI), što se u miru i tišini, mimo euforije i portala, može osmišljavati, planirati, pripremati odluka o izborniku i planu do 2017, ali sa pogledom do 2020.